Stan Lee nije često dolazio u redakciju. Barem ne u kasnim dvijetisućitima, dok sam radio u Marvelu. Bio je star - taman je slavio 85. rođendan, živio je u Los Angelesu, a redakcija je bila u New Yorku, i nije pokazivao pretjerano interesa biti aktivno uključen u vođenje imperija koji je stvorio. Glavni urednik Marvela nije bio od ranih sedamdesetih, umirovio se od pisanja Marvel stripova kasnih sedamdesetih, a tamo negdje početkom novog tisućljeća je, kao, u potpunosti otišao u mirovinu i napustio Marvel.
Iako se nije pojavljivao u redakciji, Stan Lee je uvijek bio prisutan. U svom kratkom mandatu u Marvelu bio sam zadužen za sadržaj njihovih web stranica, što je posao koji je zahtijevao svakodnevne kolegije sa svim urednicima unutar Marvela i povremene sastanke s ekipom koja je koordinirala sadržaj s Marvel Studios (koji tada nisu bili najveći filmski studio na planeti). I u svakom od tih sastanaka, bez greške, netko bi pitao: bi li Stan ovo odobrio?
Znalo se tko je stan Stan Lee nije bio Stan Lee unutar Marvela. On je uvijek bio Stan. Od prvog dana tamo mi je bilo jasno tko je Stan i nisam morao postavljati potpitanja. Usprkos činjenici da je u redakciji radio još jedan Stan, svima je bilo jasno da je samo jedan Stan - Stan Lee. Deset godina, dakle, on nije aktivno sudjelovao u uređivanju i izdavanju mora stripova baziranih na likovima koje stvorio, ali i dalje se s velikim poštovanjem svaki put pitalo: hoćemo li razočarati Stana?
Srećom, Stana je bilo nemoguće razočarati. Ljudi s kojima sam radio, ljudi koji su bili u Marvelu otkad su bili klinci, svi do jednog rekli su mi istu stvar: nikada nisu upoznali čovjeka koji je s više entuzijazma podržavao klince oko sebe da probaju nešto novo, da naprave korak u nepoznato i riskiraju, pa makar se osramotili. Stan Lee je često svoje kolumne, govore i pojavljivanja na strip konvencijama završavao jednostavnom latinskom uzrečicom: “Excelsior!”
Jedan od prvih dana na poslu pomalo sam sramežljivo pitao nešto što me zanimalo godinama: odakle Stanu taj excelsior. Srećom, ekipa koja je radila u Marvelu uistinu je željela tamo biti i znali su svaki detalj svoje duge povijesti. Stan je godinama svoje kolumne završavao s nekom uzrečicom. No kako je Marvel bio daleko superiorniji svojoj konkurenciji, ostali izdavači pokušavali su kopirati baš svaki “touch” koji je Stan Lee imao, pa bi mu naprosto krali te uzrečice. Jednom je kolumnu završio s “excelsior”.
Tu mu riječ nisu ukrali pa ju je nastavio koristiti u svakoj svojoj kolumni i vrlo brzo mu je postala zaštitni znak. Jedna jednostavna riječ koju je slučajno prigrlio kao svoj moto postala je misao vodilja milijuna klinaca diljem svijeta. Excelsior na latinskom znači “uvijek prema gore”. Tako su živjeli Stanovi likovi, tako smo željeli živjeti i mi.
Svi mi balavci
Na posao sam dolazio prije svih ostalih, ostajao dulje. Ne zato što sam volio raditi više, ili zato što sam bio nesposoban obaviti sav posao na vrijeme. Ne, ostajao sam dulje i dolazio ranije zato što sam čuo da Stan Lee voli banuti u redakciju kada nema mnogo ljudi pa onda gnjaviti nekog od urednika par minuta i nestati. Nadao sam se da ću ga vidjeti, ako ne i stisnuti mu ruku. Nisam bio te sreće i moje se vrijeme u Marvelu približilo kraju bez da sam upoznao svog heroja.
Par mjeseci kasnije hodao sam kroz New York Comic Con, drugu najveću strip konvenciju na planetu, i naletio na stare kolege koji su bili izvan sebe: “Vuk, ideš s nama. Stan je na našem štandu”. Provukli su me u štand, stavili u red i Stan, tada već čovjek u kasnim osamdesetima, strpljivo se rukovao sa svima nama balavcima. Na kraju je krenuo van, vrlo dramatično zastao na izlasku iz štanda, okrenuo se, bacio palac u zrak i s najblesavijim smiješkom poviknuo: “Excelsior”.
Otkako je Stan umro, Facebook i Twitter su prepuni dosta emotivnih oproštaja s vrlo vjerojatno najvećim od najvećih strip autora koje smo ikada imali. Malo mi se grlo stislo kada sam vidio tweet koji je NASA ostavila, u kojem odaju počast čovjeku koji je doslovno stvorio nekoliko univerzuma prepunih superheroja. I to su popratili nevjerojatnom fotografijom svemira.
----------------------------------------------------------------------------------------
Moj najbolji prijatelj Peter Parker i Stan Lee, član familije
Pubertet je, budimo realni, pakao. Najednom, sve postane samo i isključivo gore. Govore ti da više nisi dijete i stariji postaju grubi i zahtjevni. Obaveza i predmeta u školi je sve više i više, pritisak oko ocjena i budućih odabira na trenutke postaje nepodnošljiv. I nije dovoljno da se cijeli svijet promijeni, čini se odjednom, već se počinje mijenjati i sam pubertetlija, njegov glas i stas se u ogledalu čine tragikomičnim, a uopće nije jasno kuda i kako s probuđenom seksualnošću te zašto bi se, na kraju krajeva, netko skinuo gol pred tobom, da ne kažem poseksao s tobom. Možda je nekom ovo smiješno, meni nije. Možda je netko imao sreće pa kroz pubertet prošao hormonski neokrznut, ja nisam. Možda je netko imao supergenijalne roditelje koji su mu pomogli da lakše prebrodi tinejdžerske patnje, blago njemu.
Možda netko nije doživio rat usred vlastitog puberteta, ja jesam. Možda netko misli drukčije, ja sam prilično siguran: pubertet je pakao. Dekoncentrirani, naporni, “smijem se a plakao bih” - pakao. I kad si tinejdžer osjećaš se usamljeno. Rijetki su pravi prijatelji u tom vremenu. Prijatelji koji znaju kako ti je i kroz šta prolaziš. Prijatelji koje, kad im je teško, saslušaš i koji tebe saslušaju, kad je tebi teško. Moj najveći prijatelj u tom vremenu bio je - Peter Parker. Vi ga poznajete kao Spidermana, čovjeka pauka. Vi ga poznajete kao superjunaka, jer vam je takav potreban i baš vas briga za Petera i mene, glupave tinejdžere. Mi vam ne trebamo.
Pamtim trenutak kad sam upoznao Petera, čitao sam “Eks Almanah”, jedan od prekrasnih strip magazina u osamdesetima, i ugledao nesigurnog vršnjaka koji nema roditelje, kojemu ne ide u školi niti kod cura, kojeg maltretiraju u razredu, koji se bori za posao fotografa i ne ide mu, koji ne može platiti najamninu pa razvozi pizze po New Yorku. I uz sve to još ga je ugrizao pauk pa je dobio nadljudske sposobnosti, kao da mu nije dosta sranja u životu. Pa sad mora biti junak - a zbog čega!? E vidite, tu smo postali prijatelji, Peter i ja. Kod tog pitanja - “zbog čega?” Pamtim epizodu u kojoj se Peter Parker ne obuče u kostim Spidermana, već pokušava spasiti prijatelja koji se zbog razvoda roditelja i teških socijalnih prilika navukao na - tablete.
Nije to bio strip kakve sam čitao o Batmanu ili Supermanu. Batman je, u slobodno vrijeme, bio bezobrazno bogat čovjek, a Superman je, zaboga, izvanzemaljac koji zbog uvjeta na našem planetu ima ultimativne sposobnosti.
Što sam ja, četrnaestogodišnjak koji ne zna tko mu glavu nosi, imao zajedničko s njima dvojicom? Ništa. Kvragu, više su mi se sviđali njihovi neprijatelji poput Jokera ili Lex Luthora. Zato i jesam tako zavolio Spidermana i Petera Parkera i nikad neću zaboraviti taj osjećaj bliskosti s junakom drukčijim od ostalih. Ujedno, bio je to prvi strip u kojem sam zapamtio ime scenarista, ne crtača, čemu sam se obično divio, jer sam želio saznati tko me toliko razumije. Stan Lee, pisalo je. Otada je taj čovjek postao član moje familije, točnije, član onog njezina dijela kojem sam biram članove.
Kad zavirim duboko u srce i potražim strip koji mi se najviše sviđa, koji mi stoji kao ideal nacrtanog i izrečenog, kakvog bi i sam napravio pa makar dušu đavolu prodao, onda je to “Silver Surfer”, strip u dva nastavka koji je napisao Stan Lee, a nacrtao Moebius. I zbog poruke i zbog tragičnosti i zbog prikaza ljudske vrste i zbog pitanja o Bogu, taj strip je ono što bih uvijek iznova volio objašnjavati sebi i drugima, jer mislim da je bitno. A kao i u slučaju puberteta i Petera Parkera, opet u drukčijim teškim trenucima u životu, opet je tu bio Stan Lee da napiše priču i postavi prava pitanja.
Ako sam suosjećajući sa Spidermanom razmišljao “zbog čega??”, sada sam se, gledajući usamljenog i odbačenog Silver Surfera, pitao “što je smisao”. Ne u čemu je smisao ili ima li ga, već upravo tako: “što je smisao?”. Ta dva pitanja vječna su pitanja koja mi se kroz život postavljaju u raznim dozama i oblicima. Ne znam kompletne odgovore na njih, ali jednu sam stvar ipak naučio - kad ljudi posprdno govore o takvim stripovima i njihovim autorima, naučio sam držati jezik za zubima.
U stripu “Silver Surfer: Requiem” iz 2007. koji je maestralno naslikao Esad Ribić, a napisao J. Michael Straczynski ima scena u kojoj se Srebrni letač pred posljednji počinak pozdravlja s prijateljima, među ostalim i sa Spidermanom. Na kraju pozdrava Spiderman zahvaljuje Surferu, da bi nakon male pauze skinuo masku i uputio još jedno “hvala” Srebrnom letaču. Taj obični, ljudski “hvala” žalosnog Petera Parkera prva je slika koja mi je pala na pamet kad sam putem društvenih mreža saznao da je umro Stan Lee.
U tom trenutku čekao sam trinaestogodišnjeg sina da završi s treningom, a nakon što je ušao u auto saopćio sam mu da je umro Stan Lee. Vozili smo se neko vrijeme u tišini, da bi sin rekao “Stan Lee je bio najbolji lik u Lego Marvelu”. Tad sam shvatio da je stari, dobri Stan opet junak nekih tuđih puberteta i života. “S velikom moći dolazi i velika odgovornost!”, vjerojatno je najpoznatija rečenica koju je napisao Stan Lee. Biti otac najveća je moć na svijetu i zato bih trebao biti odgovoran i ovom svom pubertetliji barem malo olakšati njegov pakao. Kao što ga je meni jednom olakšao Stan Lee, član familije.
Eto, to je smisao.
(Vladimir Šagadin)