ZAGREB - Šteficu Vidačić, prvu Miss Europe , portretirao je i poznati slikar i erotoman Robert Auer, prekrivenu nemarno prebačenom tkaninom, no zapravo posve nagu. Direktno u promatrača sa slike gleda ljepotica kovrčave kose, zelenih očiju, jedrih grudi. Tako ju je opisivala i onodobna štampa: “Šarmantna mlada dama, skoro savršenih proporcija, zeleno-smeđkastih očiju”.
Crte su joj lica odgovarale duhu vremena art décoa, no njezina je ljepota bezvremena.
Art déco je doba opće holivudizacije, a natjecanja su u ljepoti posvuda uzela maha, od globalnih natjecanja, do izbora ljepotice pokrajine, svaki mjesec u Svijetu.
Dobar ugovor
Popularnost Štefice Vidačić koja je, unatoč visini od 161 centimetra, osvojila prestižnu titulu Miss Europe na natječaju u Berlinu 1927. godine nije teško zamisliti. Holivudski su joj producenti obećavali brda i doline. Hrvatski su je mediji pratili na svakom koraku, obavještavajući javnost o svakoj njezinoj novoj frizuri i svakoj novoj haljini, posjetima Budimpešti, Beču i Berlinu , te prvim njezinim iskustvima u filmskoj industriji.
Budući da je natječaj za miss bio organizirao Paramount Cinema, ugovorom joj je bilo zajamčeno 25 tisuća dinara, ali je zato morala naučiti igrati tenis, boksati i jedriti.
Djelimice nedostatak glumačkog talenta, dijelom nedostatak ambicije, i nije daleko stigla. Pod umjetničkim je imenom Steffie Vida ova bivša zagrebačka konobarica, rodom iz Slavonske Požege, odigrala sporedne uloge u filmovima “Ponoćni taksi”, “Ljubav u snijegu”, “Tajne Orijenta”, “Vitezovi noći”. Najupečatljiviju je ulogu odigrala u “Evinim kćerima”, gdje je utjelovila barunicu Edith von Stetten... Nakon toga, bogato se udala, i tako iznova slomila muška srca.
Legenda kaže
“Volim muškarce ženskaste prirode, ali jakog muškog karaktera”, bila je izjavila u jednom od brojnih intervjua, a u tome su se opisu pronašli neki njezini suvremenici. Ugledni gospodin iz Vlaške ulice, Josip Tiljak, zbog nje je počinio samoubojstvo, a u novinama je nakon toga objavljeno oproštajno pismo.
Drugi je, pak, postao prosjak. Naime, zagrebačka urbana legenda svjedoči kako se kalfa pod imenom Miškec bio toliko zaljubio u nju, no bilo mu je neuzvraćeno, pa se propio. Dao je otkaz, posve je propao, i kao prosjak je uvijek spavao na istom mjestu, pokraj Balkan prolaza. Budući da je njegovo ime bio Miškec, od tuda i naziv prolaza: Miškecov prolaz.
Uzbudljiva povijest art déco predmeta
Karijatide, Fran Kršinić
Na izložbi su, prvi put u Zagrebu, pokazane dvije prekrasne karijatide Frane Kršinića. Skulpture su prvi put bile postavljene u paviljonu Kraljevine SHS u Parizu. Kasnije su ukrasile i prostor jugoslavenskog paviljona u Barceloni 1929. godine, a potom su isčeznule iz Kršinićeva opusa. Povjesničar umjetnosti Maro Grbić pronašao ih je u Narodnom muzeju u Beogradu.
Peugeot 302, Cabriolet
Peugeot 302 cabriolet iz 1936. godine dopremljen je iz muzeja u Sochauxu. Francuski se muzej naziva i Muzej avanture, i kroz njega je prošlo oko 2 milijuna posjetitelja. Peugeot 302 bio je inauguriran na Pariškom moto showu, 1936. godine, i manja je verzija Peugeota 402, koji je bio prevelik za ondašnje tržište. Manji se model puno bolje nosio sa konzumerskim boomom kasnih 30-ih, točnije, odgovarao je rastućem tržištu za salone srednje klase. Cabriolet ima i specifičan krov koji je patentirao Georges Paulin.
Haljina i cipele Nuši Singer
Plesna haljina Nuši Poljan, rođene Singer, šivana od ružičastog origandija, pliša i čipke, dugačka je 135 centimetara. Haljina je šivana u veljači 1932. godine za Novinarski bal u Esplanadi i koštala je 2000 din. Učiteljska plaća u to je vrijeme iznosila 1800 din.
Jutarnji list
Ovako su izgledale stranice u Jutarnjem listu onoga što bi se danas moglo nazvati našim Dnevnim magazinom. Ilustracijama su se pokazivali različiti tipovi glumica. Primjerice: “Pola Negri. Crne kose, nepravilne, ali dražesne crte lica koje mogu lako izražavati strasti. Slavenski tip (široko lice) povoljan je za filmsku fotografiju...”. Novo poimanje sada zaposlene žene, i novi utjecaj medija, karakteristični su za to razdoblje.