Umjetnici o umjetnicima

‘Tvrdila je da je nakon rastave Ivan Meštrović za nju mrtav, no ljubi njegovu glavu zato što je za njega sudbonosno zauvijek vezana‘

Milivoj Uzelac: U atelijeru boema

 Goran Vranić, NMMU
Na izložbi u NMMU je i manje poznati rad čija je autorica Ruža Meštrović

Kako su umjetnici doživljavali jedni druge tema je nove izložbe Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti čija se zbirka još jednom pokazuje beskrajno inspirativnom čak i za neka nova tumačenja što više, a što manje poznatih djela hrvatske povijesti umjetnosti. Naslovljena je "Umjetnici o umjetnicima - likovni panoptikum" te donosi stotinjak radova kojima su slikari, kipari, grafičari i fotografi prikazali svoje kolege od kraja 19. stoljeća do danas. Autorici izložbe Ladi Bošnjak Velagić, međutim, nadahnuće za izložbu nije bilo neko konkretno djelo koje muzej čuva.

image

Miljenko Stančić: Slikar Karas

Goran Vranić, NMMU
image

Bela Čikoš Sesija: Bukovac dok slika "Gundulića koji zamišlja Osmana"

Goran Vranić, NMMU

"Povod za ovu temu zapravo je bilo književno, a ne likovno djelo. Slijedom tvrdnje portretista Doriana Graya da svaki portret što je slikan s osjećajem jest slika samog umjetnika, a ne njegova modela željela sam pružiti publici priliku da i na taj način zaviri i u duše umjetnika i u naše muzejske depoe. O snazi ove autoreferencijalne teme možda najbolje svjedoči isprepletanje s ostalim izložbenim programima u muzeju i izvan njega. Izložba obuhvaća čak deset eksponata koji su izloženi u Kronološkom postavu Zbirke na drugom katu muzeja, a na aktualnu retrospektivu Ive Friščića ukazuje s čak dva Friščićeva portreta iz fotografskih ciklusa Nine Vranića i Branimira Bakovića", kaže kustosica.

Iako izložba predstavlja uglavnom djela iz zbirke koja su poznata i izlagana, neka su ipak prvi put pred publikom.

"U kontekstu međusobnih portreta slikara prvi smo put uz Čikoševu sliku Bukovca dok slika ‘Gundulića koji zamišlja Osmana‘ izložili Bukovčev Portret Bele Čikoša u atelijeru dok slika ‘Kirku‘ iz Kolekcije Vugrinec te Portret Bele Čikoša Otona Ivekovića iz zbirke Muzeja suvremene umjetnosti. Napokon, uz antologijskog Šulentićeva ‘Čovjeka s crvenom bradom‘ možemo vidjeti i portretnu kroniku portretiranog Šulentićeva prijatelja Stanoja Jovanovića ‘Prva izložba zagrebačkih umjetnika 1934.‘, danas u petrinjskoj zbirci Borisa Vrge. Zbog izrazito velikih dimenzija (212 x 300 cm) rijetko se izlaže i ‘Alegorija ljepote‘ koju Milivoj Uzelac slika 1922. za salon svog mecene Roberta Deutscha-Maceljskog, a koja sadrži portret Vilka Gecana".

Autorica izložbe ukazuje i na prave male dragulje koji se kriju na poleđinama pojedinih remek-djela. Primjerice, na poleđini amblematske "Krave" Krste Hegedušića iz 1929. krije se očito već i od autora zanemarena, i dosad neizlagana, slikarska digresija u kojoj je energičnim potezima i živahnim koloritom prikazao sebe ili nekog drugog slikara za štafelajem. Obje je slike, tumači Lada Bošnjak Velagić, nemoguće zajedno prikazati jer je prednja slikana u horizontalnom, a pozadinska u vertikalnom formatu.

Neke slike imaju zanimljive priče o nastanku i zapravo, kaže autorica, cijela izložba govori o različitim tipovima suradnje. "Primjer suradnje Bukovca, Račkog i Kršnjavog čini mi se posebno važan za Modernu galeriju, odnosno NMMU. Postavši 1903. profesor u Pragu, Bukovac k sebi na studij poziva Mirka Račkog. Na Bukovčevu mu je preporuku dodijeljena i stipendija Društva umjetnosti, a o intenzivnoj suradnji mentora i studenta svjedoči i činjenica da je Rački pozirao Bukovcu za divizionističku studiju ‘Glava Krista‘ iz 1905. te za kompoziciju ‘Krist na odru‘ izvedenu sljedeće godine. Mirko Rački je triptih ‘Pred vratima smrti‘, naslikan za studentsku izložbu u Pragu, iz zahvalnosti na novčanoj potpori već 1904. isporučio Izidoru Kršnjavom, odnosno Društvu umjetnosti, čime ta slika postaje jedna od prvih umjetnina nabavljena za zbirku Moderne galerije, danas Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, te je izložena u Kronološkom postavu Zbirke."

image

Lada Bošnjak Velagić

Goran Vranić, NMMU
image

Branko Šenoa: Slikarica

Goran Vranić, NMMU

Na nekim slikama po nazivima znamo koga prikazuju, ali na nekima i ne. Bio je stoga pravi izazov za autoricu izložbe da pokuša dokučiti tko je bio model umjetniku ili umjetnici. Dobar je primjer slika Naste Rojc iz 1910./1911., naslovljava ‘Portret moga muža‘. "U fizionomiji portretiranog definitivno prepoznajemo Branka Šenou. Za lijepu, mladu ženu s kistom i paletom u ruci, pak, koju Branko Šenoa naziva ‘Slikarica za štafelajem‘, prema arhivskim se fotografijama usuđujemo pretpostaviti da se radi o Nasti Rojc, ali teško bismo sa sigurnošću zaključili tko uz nju sjedi. Moguće sestra Vjera, prva hrvatska magistra farmacije i vlasnica ljekarne za koju su Nasta i Branko radili ‘vizualni identitet‘ (cimer, reklamne letke, plakate), ali možda je prikazana i neka od Nastinih prijateljica slikarica, moguće Lina Crnčić Virant, Leopoldina Auer Schmidt ili Dora Car. Zahvaljujem kolegicama Vujić, Pintarić i Alujević, koje su prije istraživale spomenute opuse, što su sa mnom podijelile svoje teze, a Kući Šenoa zahvaljujem na uvidu u obiteljske fotografije i arhivu."

image

Lada Bošnjak Velagić

Goran Vranić, NMMU
image

Zlatko Šulentić: Čovjek s crvenom bradom

Goran Vranić, NMMU

Zanimljiva je slika slikara Stanoja Jovanovića koji prikazuje skupni portret istaknutih hrvatskih umjetnika. Sam autor tog rada donedavno je bio posve nepoznat.

"Iako je Šulentićev ‘Čovjek s crvenom bradom‘ vjerojatno njegova najpoznatija slika i reproducira se u svakom pregledu razvoja našeg ekspresionističkog likovnog izraza, malo je poznato da je portretirani regrut zapravo Stanoje Jovanović, Šulentićev petrinjski prijatelj kojega slučajno sreće u karlovačkoj vojarni 1916. U Zbirci Muzeja čuvaju se dva pejzaža i jedan portret učenice Stanoja Jovanovića, a nekada su bili izloženi i u stalnom postavu."

Posljednjih se desetljeća, međutim, podsjeća kustosica, revalorizacijom Jovanovićeva opusa bavio akademik Tonko Maroević, a 2016. u Galeriji Krste Hegedušića u Petrinji realizirana je monografska izložba za koju je, uz Tonka Maroevića, najzaslužniji Boris Vrga, liječnik, pjesnik i likovni kritičar, najpropulzivniji istraživač i poznavatelj likovnih stvaratelja petrinjskog kraja.

"U zbirci Borisa Vrge čuva se i Jovanovićeva poetska vizija ‘Prva izložba zagrebačkih umjetnika 1934.‘, duhovit likovni osvrt na revijalnu izložbu u kojoj je i sȃm sudjelovao. Prema detaljnoj analizi Borisa Vrge koji je sliku sačuvao i u petrinjskom potresu, na tom velikom platnu Jovanović zapravo portretira kompleksnost recentnoga hrvatskog likovnog trenutka. Sublimirajući neoklasicistički stil s naglašenom ekspresijom - oko mecene ili kritičarke, vjerojatno Irine Aleksander, slika brojne suizlagače, Šimunovića, Postružnika, Glihu, Turkalja, Hegedušića, Ružičku, Svečnjaka, Becića, Tartagliu, Kljakovića, Meštrovića, svoj autoportret te niz izloženih umjetnina, primjerice Uzelčev ‘Portret‘, Svečnjakove ‘Pariške reminiscence‘ ili, pak, ‘Djecu‘ Vilka Šeferova, koja je danas također dio fundusa NMMU.

Malo je poznato i da je amblematska Šulentićeva slika "Čovjek s crvenom bradom" dugi niz godina bila izgubljena.

"Zlatko Šulentić je ‘Čovjeka s crvenom bradom‘ smatrao ključnim za svoj opus i njezin nestanak nikada nije prežalio. Naslikao ju je s 23 godine, kao regrut u karlovačkoj vojarni 1916. Bila je iste godine izložena na Sedmom proljetnom salonu te na Internacionalnoj izložbi moderne umjetnosti u Ženevi 1920./1921., ali je onda netragom nestala. Zlatko Šulentić ju je često spominjao, a pokušaj da je ponovno naslika prema sačuvanoj fotografiji naravno nije uspio. Nakon više od pola stoljeća kustosica dr. sc. Jelena Uskoković, muzejska savjetnica Moderne galerije, uspjela ju je pronaći u nekom skladištu na ženevskom kolodvoru. Zahvaljujući njezinu predanom radu i upornosti, ‘Čovjek s crvenom bradom‘, portret slikara Stanoja Jovanovića, pronađen je i vraćen u domovinu 1977., nažalost tek šest godina nakon Šulentićeve smrti."

A iza plakete "Saloma" Ruže Meštrović krije se zapravo jedna tužna priča.

"Na simboliku plakete ‘Saloma‘, koju je Ruža Meštrović modelirala nakon rastave od velikog kipara, uputila me Sabina Kaštelančić, anglistica i germanistica, pranećakinja umjetnice te pomna istraživačica njezina života i djela. Uz tristotinjak pisama, razglednica, dopisnica i poruka koje su gotovo pola stoljeća razmjenjivali Ivan i Ruža, u obiteljskoj je ostavštini sačuvana i izjava dr. Miroslava Delića, nekadašnjeg Ružina susjeda, da je umjetnica tvrdila da je u Salomi portretirala sebe, a u Ivanu bivšeg muža. Tvrdila je da je nakon rastave Ivan za nju mrtav, ali ljubi njegovu glavu zato što je za njega sudbonosno zauvijek vezana."

image

Ruža Meštrović: Saloma

Goran Vranić, NMMU

Na izložbi je i amblematski Junekov "Crtač", rad koji desetljećima od nastanka i dalje intrigira.

"Junekov ‘Crtač‘ sasvim je izuzetna slika sasvim izuzetne sudbine. Nakon okupacije Pariza Junek se 1940. povukao u atelje i tamo eksperimentirao s automatskim slikanjem. U trenutku napete osame i paradoksalne tišine usred ratne katastrofe s ranije je obojene površine struganjem izdvojio lik umjetnika. Kocke kristalne vedrine u prvom planu moguće identificiraju u ‘Crtaču‘ Juneka koji je i prije slikao istu igračku svoje male kćeri, ali je ovaj prizor sasvim sigurno iz autoportreta prerastao u alegoriju umjetničke slobode i postao prekretnica, kako za Junekov opus tako i za hrvatsko slikarstvo uopće." Slika je, napominje Lada Bošnjak Velagić, odmah 1940. bila otpremljena u Zagreb na izložbu, "a o njezinoj će daljnjoj sudbini Radovan Ivšić nadahnuto konstatirati da se samo zbog apsolutne slobode koju je izražavala uspjela oteti čudovišnim pritiscima vremena. Ivšić je, naime, 1944. saznao da se slika nalazi na smetištu iza starog Meštrovićeva atelijera. Zgrada je bila pod vojnom prismotrom, ali se Radovan Ivšić s prijateljima usudio preskočiti ogradu i sliku donijeti u svoj stan. Tajio ju je do kraja rata, a poslije mu je Junek iz zahvalnosti i darovao ‘Crtača‘. Izložena kod Ivšića, slika je za novu umjetničku generaciju Stančića, Vaništu, Kožarića, Picelja i exatovce bila nužan antipod režimskoj umjetnosti sve dok je Junekova prva supruga Ana nakon razvoda nije zatražila od Ivšića. Prema dogovoru s Junekom, Ivšić je ‘Crtača‘ otpremio Ani u Pariz 1956. i tek nakon njezine smrti kći Danièle Horenfeld ju je 1987. preselila k ocu u Orsay. Nakon Junekove smrti nasljednici su je 2007. posudili za retrospektivu Lea Juneka u galeriji Klovićevi dvori te poslije za postav Moderne galerije, danas NMMU, gdje je bila izložena od 2008. do 2016. Otkupljena je za Kolekciju Vugrinec 2018. te se od konačnog povrata u Hrvatsku redovito izlaže."

Krije li se među izloženim portretima još poneka enigma? "Muzejske su čuvaonice, srećom, sličnije kabinetima čuda nego laboratorijima s mjernim uređajima, pa su kustosi izložbi oslobođeni presije oko nalaženja samo jednog točnog rješenja. Velik je privilegij, ali naravno i odgovornost raditi s ovako velikom i vrijednom zbirkom na koju se stalno vezuju nove interpretacije i moguće teze", zaključuje autorica izložbe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2022 16:23