Evo, konačno i jedne dobre vijesti. Vratile su se u javni prostor nestale, zapostavljene, zaboravljene i gotovo uništene skulpture koje su se rodile daleke 1987. godine u okviru Kiparske radionice splitskoga Art ljeta.
Od 13 kipara i njihovih djela, jedino je cijelo vrijeme prostorno živjela “Ruža vjetrova” Jagode Buić, dok su mnogi kipari, sluteći sudbinu svog kipa, povukli svoje radove, a rad Kažimira Hraste završio i kao postolje nekoga motora!? Nema sumnje, Herostrat je cijelo vrijeme ovdje u Hrvatskoj.
Bilo kako bilo, “Hefestov stup” Koste Bogdanovića i “Pusti me proć” Slavomira Drinkovića, pronađeni na nekim odlagalištima na Mertojaku i Matejuški, sada su ponovno u javnom prostoru grada, kao i Drinkovićev “Grop” i djelo “U ime Ja” Gorkoga Žuvele.
Spomenički tsunami
Ovom povratku izgubljenih spomeničkih sinova treba dobrim dijelom zahvaliti izložbi “Što je moguće a sada više nije”, koja je povodom 30. godišnjice spomenutoga Art ljeta održana u Galeriji umjetnina u Splitu 2017. godine. A tih tridesetak godina govori puno o evoluciji svijesti, o ovom društvu, o ranijoj kulturi bez demokracije i o ovoj demokraciji bez kulture, odnosno - kada je o spomenicima riječ - o svim “kreativnim” oblicima gluposti i bezakonja… Pa sada vi razmišljajte o stanju duha, o potrebi umjetnosti u svakodnevnome životu, o gubitku uloge kulture u današnjemu vremenu, i da dalje ne lamentiramo.
A kada smo već kod svih naših sramota, nesumnjivo je bilo i većih od ovog tridesetogodišnjeg mraka u kojima su čamila ova djela. Imamo ih u izobilju i u prošlosti i sadašnjosti i na sve strane. I ne zna se što izaziva veću tugu; podizanje novih ili uništenje starih spomenika. Sramota je, primjerice, batom i mlatom usmrćena splitska “Bajamontuša” (1948) ili Sustipansko mučeništvo iz kasnih 50-ih godina prošloga stoljeća koje je označilo pravo tamanjenje memorije na mjestu na kojemu su bili pokopani ugledni građani Splita s vrijednim spomenicima, natpisima, kipovima, s pljačkanjima grobnica i vađenju zlatnih zuba… Ali pomalo je teško i mučno to i spominjati…
'U ime Ja' Gorkog Žuvele
Da je Split donedavno bio svojevrsna spomenička pustinja, nema sumnje. Spomenički tsunami koji se sa više od 20-ak spomenika navještavao, zadobio je srećom narav blaga povjetarca. U gradu u kojemu je doduše izvedene pomna i znalačka obnova Spomenik i grobnica neznanome pomorcu na Katalinića brijegu (koja je dugo čekala obnovu, mislilo se da je pomorac zapravo - partizan), ali i u kojemu je tehnobeton bolji od bračkoga kamena, u kojemu stručnjaci oštre očnjake na spomenicima, dok nicanje svakovrsnih zgradurina koje jedu i osvajaju prostor, zaklanjaju poglede, mijenjaju vizure i samu narav prostora, nesumnjivo oduzimaju supstancijalni sadržaj gradu koji, kolokvijalno rečeno, ostaje “bez duše”.
Bolja strana života
Uostalom, Kozjak se manje vidi, Šolta se ne vidi ni s ponistre, Palaču zastiru nadstrešnice. Prema mažoretskom sjaju svjetske i hrvatske velike praznine života zatrpane “festivalima beznačajnosti” (Kundera), prema bjesomučnom podizanju zgrada i zgradurina praćenima vatrometom hrvatske duhovne i ekonomske obnove (dakako, s domaćim imenima zgrada i sadržaja - primjerice, splitski West Gate), fizička sudbina svakoga, pa i ovih spomenika, sudbina je igle u plastu sijena.
A eto “igla” je nađena i pridružuje se spomenicima iz čista mira, primjerice Bavčevićevoj “Motici”, “Udici” na Matejuški i Hrastinoj “Piriji”, noseći zeru vedrine, i čineći bolju stranu života.
Avangardistički moto
Svi oni i ovi “uskrsnuli” spomenici oponiraju smrtnoj ozbiljnosti smrknute političke čeljadi i njihovim jubilarnim i komemorativnim sklonostima i navadama.
'Grop' Slavomira Drinkovića
S pravim pravcatim čudom ove uskrsle skulpture i njihovo postavljanje i vraćanje u prostor grada predstavljaju svojevrsnu protutežu spomeničkoj kretenizaciji koja je u pomanjkanju smisla zadobila narav epidemije i ostavila upitnim svrhu i ulogu javnoga prostora. Nicali su svakovrsni spomenici uvjeravajući da je država s ovim glavonjama besmrtna, a ljudi smrtni. Stoga ovaj povratak otpisanih vidim kao “trenutak slabosti” političkih predatora i njihovih stručnih smokvinih listova koje nije niti čuti ni vidjeti. Jer da bi se učinilo ovo čudo koje se upravo podizanjem i vraćanjem spomenika gradu Splitu dogodilo, treba proći pravu prašumu propisa, ishoditi sve moguće i nemoguće dozvole, proučiti gropovito zapletene i komplicirane zakone o komunalnom redu, uplesti se u sve zakonske regulative, i u korist štete, odnosno želje da se u nepomirenom društvu ne učini ništa, prolaziti trnovit put koji se lijepo upakirao u proceduru.
Ovaj uspjeh najbolji je znak života. I bilo bi vrijeme da veliki i mali kerumi, đapići, rimci, bandići i njihova neukost i smrknuta ozbiljnost dignu ruke od spomeničkih i svih drugih oblika komemoriranja prostoru i da se uklone životu koji zna što radi (Maljević). A pritom je nevažno što je svih 13 skulptura prije trideset godina bio “moto avangardista”, kako kaže zaslužni i vrli Franceschi. Jer ako je to tada i bio avangardistički moto, danas je on potreba života koji su ovi umjetnici svojim djelima punim vedrine, duhovitosti i života naviještali, ili, učenije rečeno - anticipirali. A spomenik ne treba, kao što to zaziva Musil, biti vidljiv. On treba unutar života i prostora biti samo prisutan. Zato je “Grop” ili “Pusti me proć” neprežaljenoga prijatelja i kipara Drinkovića i umjetnost i Smisao jer je slutnja života u svakom njegovom djelu i opusu bila jaka, a ova njegova djela nesumnjivo djelićem zajedničkoga zdravlja.
Stoga izvan euforičnosti ovoga uskršnjega uskrsla čudnovata Feniksa, u svemu ovome vidim pobjedu životnoga koncepta života grada i građana naspram pustoši koju nude proizvođači “naših” i “vaših” i koji pokrivajući sve svojim tobožnjim štovanjima, samo kontaminiraju prostor. Ma, Pusti me proć! što bi kazao Drinković, ma koliko se i sam jedva provukao između svoje dvije uspravljene gromade.
'Hefestov stup' Koste Bogdanovića
Dva modela
U svemu ovome vidim zapravo dva oblika života ili dva modela življenja; ceremonijalno razmetanje simbolima i svetinjama i svakodnevni ljudski prostor koji podrazumijeva spomenike iz čista mira. Postavljanje-vraćanje ovih spomenika dokazom je da je život neuništiv i moguć. On je blagi kontrapunkt onima koji misle za druge. Stoga ovo vraćanje spomenika tužne i sretne sudbine nije samo ispravljanje nepravde ili vraćanje duga (to su floskule) nego mala znakovita pobjeda koja “rastače razlike” (M. Bull).
Zato zahvalnost tadašnjem ravnatelju Galerije suvremene umjetnosti, pokojnom kolegi Matičeviću, entuzijastičnoj gospođi Splivalo, Galeriji umjetnina u Splitu i njezinom ravnatelju, kolegi Franceschiju. Hvala i Gradu i sponzorima, a nadasve bravo za Art ljeto iz 1987. godine. Hvala i “onome” Brodosplitu, i svim onima koji su dokazali da ipak nismo samo bravi i ovce.
Stoga u ovoj nesreći dugoj trideset godina ima i puno sreće koje još nismo ni svjesni. Ako je, s obzirom na moć i neukost onih koji odlučuju i koji promišljaju za druge, kasno za optimizam, čini se da barem nije “kasno za pesimizam” (Čižmek). I to je nešto.