Izložba “Remek-djela iz Muzeja Picasso” snažan je prikaz stvaralaštva velikog španjolskog umjetnika.
Ni jedna soba od dvanaest u kojoj su Picassova djela nije kompromis, ni jedna nije manje važna: dijalog između slika, skulptura i dokumentarnih fotografija iz umjetnikova privatnog života pruža punu sliku velikog umjetnika.
Ključ za razumijevanje
Ne, nije riječ o “Guernici” ni o “Gospođicama iz Avignona” (na izložbi su samo skice za ovu kompoziciju), no riječ je o iznimno važnim slikama u stvaralaštvu Pabla Picassa. Upravo kako je tumači i ravnateljica Muzeja Picasso koja je izložbu i postavila, Anne Baldassari: izložba je ključ za razumijevanje Picassa.
Osim prve sobe, u kojoj se kroz tri različita portreta muškarca tumači prvih iznimno važnih dvadeset godina umjetnikova razvoja, od akademskog portreta naslonjenog na tradiciju španjolskog slikarstva, preko plave faze do kubističkog portreta, sve su ostale sobe postavljene kronološki. Valjda ni jedan umjetnik nije imao toliko promjena u svojem stvaralaštvu koliko ih je imao Pablo Picasso. Pa je tako nevjerojatno da je prizor “Povratka s krštenja” iz 1917. godine naslikao u pointilističkoj tehnici, nakon jednog desetljeća beskompromisnog istraživnja kubizma. Tu je sliku na prvu uopće teško povezati s ovim umjetnikom.
Nekoliko godina kasnije, 1922., nastaje slika “Obitelj na plaži”: otac se odmara, majka i dijete se igraju, slika monumentalnog izričaja, krupnih, klasicističkih figura, no u stvarnosti nevjerojatno sitna: samo 17 puta 20 centimetara. U istom je razdoblju naslikana i snažna, socijalna slika “Čitanje pisma”, koja nije bila poznata za Picassova života već je otkrivena nakon smrti u njegovu ateljeu: riječ je o prizoru dvojice muškaraca koji zabrinuto čitaju pismo.
To je, dakle, razdoblje građenja, opisivanja, ponekad čak i uljepšavanja stvarnosti, a nakon toga ponovno slijedi razaranje figure i razaranje stvarnosti. Slika “Kipar” sklapa sva iskustva prethodnih razdoblja, i klasicističkog i kubističkog. Pisali smo već kako je izložba iz njegove osobne kolekcije, jer upravo je na temelju tih djela i nastao pariški muzej, pa ima portreta i njemu bliskih ljudi, životnih ljubavi Dore Maar, Marie Therese Walter, Francoise Gilot, zatim i djece Paula, Claudea, Palome.
Picasso je živio 93 godine, neprekidno je slikao, mijenjao je lice slikarstva. Ipak, slike u zadnjoj sobi na izložbi, nastale posljednjih godina njegova života, kad je već prešao devedesetu, nježnije su, iako se ona njegova razarajuća energija i dalje naslućuje. Među najjačim slikama je “Starac koji sjedi”. Naziv slike govori jedno, boje posve drugo: ovo je jedna od slika s najjačim koloritom na izložbi, nadmeću se crvena, plava, zelena boja...
Novo lice Zagreba
Postavilo se na otvorenju i pitanje je li nam bio potreban ovaj rizik s Picassovom izložbom? Da! Navikli smo na guranja po londonskim ili pariškim muzejima. A Zagreb je preksinoć dobio posve novo lice.
Valja se složiti s ravnateljicom Klovićevih dvora Marinom Viculin da je ovo prilika da nas izložba, barem nakratko, “ponese u više sfere razmišljanja, izvuče iz blatnjave svakodnevice”.
Treba svakako ponoviti da je riječ o dosad najvećoj izložbi stranog umjetnika tog kalibra kod nas.