VELIKA IZLOŽBA

PRIČA O FONDACIJI IZ KOJE U ZAGREB DOLAZE DJELA JOANA MIROA Maeght, čovjek koji je volio avangardu

“Moramo učiniti sve što je u našoj moći da pomognemo umjetnicima”, govorio je Aimé Maeght, prijatelj Joana Miróa, Henrija Matissea, Georgesa Braquea.

U samom se početku bavio tiskanjem grafika, no vrlo brzo je prešao na galerijski posao i prvu je umjetničku galeriju otvorio u Cannesu 1936. godine. Maeght je izlagao nadrealiste i ostale umjetnike kao što su Chagall, Calder, Tŕpies i Kandinsky. Deset godina kasnije njegova je galerija u ulici Téhéran u Parizu postala legendarnim mjestom koje je odmah usvojila poslijeratna avangarda.

Susret velikana

Danas se galerije koje nose njegovo ime mogu pronaći u Parizu i Barceloni. Sjedište je fondacije privatni muzej, prvi u Francuskoj takve vrste, u Saint-Paul-de-Venceu kraj Nice. Posjeduju više od 130 tisuća umjetničkih djela i godišnje ih posjeti oko 200 tisuća ljudi.

Muzej u Saint-Paul-de-Venceu otvoren je na vruću ljetnu noć, 28. srpnja 1964. godine. Na otvaranju su pjevali Ella Fitzgerald i Yves Montand, dok je govor držao André Malraux koji je u to doba bio ministar kulture: “Ovdje se pokušalo nešto što ranije nije. Stvoren je univerzum u kojemu je moderna umjetnost pronašla svoje utočište. Rezultat pripada budućnosti”.

Čest gost na imanju obitelji bio je pjesnik Jacques Prévert. Kao i Joan Miró. U dvorištu fondacije katalonski umjetnik napravio je niz skulptura. Čuvaju se, također, i slike, grafike, keramika tapiserije...

U ljeto 1966. Duke Ellington upravo je na imanju fondacije Maeght, iz koje dolazi izložba važnih djela u Zagreb, skladao svoj “Blues for Joan Miró”. Prema sjećanju suvremenika, u okolici sela na jugu Francuske bio je jazz festival kada je i dogovoren susret dvojice autora. Nisu se razumjeli niti riječ. Ellington je govorio engleski, Miró francuski. Ipak, jedan su drugome pokazali što znaju. Ellington je svirao s basistom Johnom Lambom i bubnjarom Samom Woodyardom. Miró mu je pokazao svoj vrt skulptura. Ellington je nakon toga dobio inspiraciju za blues.

Obiteljska tragedija

Cijela je obitelj Maeght, inače, bila i jest u galerijskom poslu. Aiméu je velika podrška bila njegova supruga Marguerite kojom se oženio 1928. godine. 1956. njihov 26-godišnji sin Adrien otvorio je drugu parišku galeriju. Marguerite je umrla 1977., Aimé 1981.

Adrien je danas na čelu muzeja.

I otvaranje ovog privatnog muzeja povezano je s njihovim obiteljskim životom, odnosno velikom tragedijom kad im je sin umro od leukemije. Georges Braque, otac kubizma i još jedan veliki prijatelj obitelji, prvi im je sugerirao da učine nešto što će živjeti poslije njih. Par je odlučio otvoriti muzej u prirodi. Fernand Léger je rekao Aiméu “Ako otvorite privatni muzej, ja ću vam oslikati i stijene”.

Nakon što je muzej otvoren, ovdje su izlagali Calder, Giacometti i mnogi drugi suvremenici. André Malraux, pak, priredio je izložbu “Imaginarni muzej” na kojoj je izložio vodeće majstore renesanse.

Lokacija ima i svoju kapelu čiju su unutrašnjost oblikovali najveći: Giacometti, Calder, Miró. Građevinu je, pak, oblikovao katalonski arhitekt Josepa Lluísa Serta, koji je u Francusku došao na Miróov poziv.

Miró je, naposljetku, glavna zvijezda fondacije. Slika “Žena sa pticama”, skulptura “Stepenice za bijeg” samo su neka od njegovih važnih djela koja se čuvaju na jugu Francuske.

Ovaj katalonski umjetnik, koji je u mladosti radio kao trgovac, nakon čega je doživio slom živaca, vjerovao je da konvencionalan način slikanja podržava buržujsko društvo te da je umjetnost iskorištena tek kako bi promovirala kulturni identitet među bogatima, što nikako nije želio; kako bi ukazao na svoj svijet, koji izokreće uobičajeni način promatranja proglasio je “ubojstvo slike”. Ta je pobuna protiv konvencionalnih slikarskih metoda bila vesela, barem naizgled. Boje su njegovih slika žarke i osnovne, najčešći su motivi žena, ptica, mjesec.

Put u halicunacije

Nakon prve samostalne izložbe u Barceloni odlazi živjeti u Pariz, 1918. U početku ga je zanimao simbolizam, vezanost uz zemlju i katalonske pejsaže, dok se1924. pridružuje nadrealistima. Surađivao je s Maxom Ernstom, zajedno su radili kostime za balete Djagiljeva. Između 1927. i 1937. njegove slike postaju na granici halucinantnog.

Tada i upoznaje obitelj Maeght.

- Bez djela iz Fondacije Maeght nemoguće je napraviti izložbu Joana Miróa, kaže ravnateljica Umjetničkog paviljona, galerije u kojoj ćemo iduće godine moći vidjeti djela jednog od najznačajnijih umjetnika dvadesetog stoljeća.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. rujan 2022 23:25