Neki dan sam čitala sjajan tekst kolegice Ivanke Tome o nasilju kao hrvatskoj riječi 2025. godine. Piše: "Nasilje je postalo sveprisutno. Nema dana bez nasilja. Ili je nad stranim radnicima, ili se radi o napadima maloljetnih bandi koje haraju kvartovima, ili je nasilje u školama, ili femicid, ili nasilje nad Srbima, nasilje na utakmicama, nasilje na internetu... Nasilje je postalo hrvatska riječ 2025. Tražimo uzroke i spotičemo se o društvenu klimu, političku odgovornost, negativne trendove u cijelom svijetu, opću radikalizaciju, Thompsona, ustašizaciju Hrvatske, govor mržnje..."
Ovog sam se teksta sjetila dok sam gledala ilustracije Klare Rusan Klarxy koje je napravila za rokovnik Jutarnjeg lista. Na prvu se možda čini neobična asocijacija, no nije: želim vam, svjesna svoje naivnosti, da sljedeća, 2026. godina bude upravo takva kakva je na njezinim ilustracijama, da uopće za nasilje ne čujete, da bude optimistična i vedra kakav je crtež Klare Rusan za rokovnik Jutarnjeg lista, koji su prije nje radili Stipan Tadić i Ivan Blažetić Šumski.
Na crtežima Klare Rusan sve pršti od boja i vedrine, opisuje vedru svakodnevicu jednog vedrog para i njihova kućnog ljubimca: njega kako pada preko kreveta dok budilica zvoni, pa razbacanu robu u kupaonici na crno-bijelim pločicama, doručak nabrzaka... Sve promatra radoznali žuti mačak. I sve je veselo.
Ono što sam ja vidjela kao optimizam, svakodnevicu, umjetnica vidi kao kaos, kojemu se uz pomoć rokovnika može doskočiti. Ovako nam je sama Klara Rusan opisala svoj rad: "Onog trenutka kada otvorimo oči kreće kaos koji još od milja zovemo ‘život‘! Od skakanja iz kreveta, brzinskog tuširanja i pranja zubi, vruće kave u nama i po nama pa do brzinskog obroka u našim glavama prođe nekoliko stresnih minuta. Naslovnica ovogodišnjeg rokovnika prikaz je upravo takve situacije i podsjeća kako se sve to skupa može ublažiti, ako ne i izbjeći, pomnim planiranjem i organiziranjem. Ona stoji poput nekog dobronamjernog upozorenja i podsjetnika da se stvari brzo mogu oteti kontroli", kaže i duhovito poručuje: "Naravno, u tom kaosu ima i komičnih momenata i energije pa moja poruka nije prijeteća, već nudi razuvjeravanje da nekoliko takvih dana ne čini godinu i kakva će ona biti ili kakva je ona bila. Pazite prste na nogama da se ne susreću sa štokovima i nogama stola, provjerite toplinu tekućina koje pijete i istek roka trajanja jaja u frižideru. Aha, da, i ostavite nešto tople vode u bojleru za osobu koja dolazi iza vas!"
Klaru Rusan, kao ilustratoricu Klarxy, prvi sam put zapazila dok je u Kući arhitekture Oris imala izložbu, poprilično neobične tematike za nekog njezinih godina. Naziv je bio "Where Do People Go After They Die?", a izložba je zapravo bila predstavljanje grafičkog romana u obliku mape zagrobnog života. Pokušalo se odgovoriti na vječno pitanje: "Kamo ljudi odlaze nakon smrti?" Među mnogima od stotinu likova, našli su se i postariji bračni par u posjetu svojoj preminuloj unuci i mlada žena koja se ugušila na svoju bračnu noć...
Bila je i među umjetnicima čiji su radovi nagrađeni na međunarodnom natječaju koji organizira Sajam dječje knjige u Bologni.
U Bologni se predstavila ciklusom "U ritmu jeze - ponor plesova", objavljenim u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Mala zvona. "Riječ je o zbirci koja sadrži šest fantastičnih priča. Autori su Josip Čekolj, Mateja Pavlic, Marin Pelaić, Ines Vajzović, Marin Vidaić i Orin Ivan Vrkaš. Tada nam je rekla: "Atmosfere u pričama su mračne i tajanstvene s elementima bizarnog. Ono što vezuje svih šest priča je motiv plesa. Svaka priča je za sebe, svaka obrađuje ples na drugačiji način. Svaka je bila poseban izazov i kod svake sam imala poseban pristup ilustriranja. Jest da je to moj potpis, ali iskoristila sam priliku crtati na svježiji način nego inače. Negdje sam potpuno zagušila crtež kako bih i inače napravila, a negdje sam ostavila prostora i pomirila se da se više ništa ne smije dirati. Da i prazan prostor nešto ilustrira i govori."
Ilustrirala je i slikovnicu Jurice Pavičića "Tri kuće, tri prijatelja" (Profil). Ilustrirala je Frakturina izdanja poput "Bizarnih pripovijesti" nobelovke Olge Tokarczuk, oslikavala zidove hotelskih soba…
Potom, crvenkastu zgradu CROZ-a na zagrebačkoj Savici koja je već neko vrijeme, preko HDLU, poligon za umjetnike. Na radu "Pješačka petlja" gledali smo mnogo ljudi koji hodaju po njoj, drže se za ruke, razgovaraju ili se, jednostavno, žure. Petlja je crvene boje, na plavoj pozadini. Ovaj rad Klare Rusan ima i poruku, njezinim riječima: "Početni naziv rada ‘Pješačka petlja‘ bio je ‘Brže bi došli pješice‘. S obzirom na to da se rad najbolje vidi s petlje Avenije Marina Držića i Slavonske avenije, odlučila sam napraviti alternativnu pješačku petlju po kojoj ljudi šeću u dva smjera. Vozeći se po toj petlji, nebrojeno sam se puta našla u prometnom zastoju i izgovorila: ‘Koliko se sporo mičemo, brže bih došla pješice!‘" Također je u sklopu projekta koji je provodio HDLU, kada su umjetnici oslikavali trafostanice, ona je napravila veseli, koloristički rad na trafostanici u Španskom.
Napravila je i izložbu crteža o vlastitom životu s ADHD-om, o mislima u uvjetima poremećaja pozornosti i hiperaktivnosti..., koja je nastala nakon što je odgovarala prijateljima na pitanje kako njezin tok misli funkcionira, tako što je iskoristila motiv velikog olimpijskog bazena u ulozi mozga pretrpanog plivačicama u ulogama različitih misli.
Klara Rusan Klarxy rođena je 1993. godine u Zagrebu. Ondje je živjela do svoje prve studentske razmjene u Vilniusu u Litvi 2013. Preddiplomski studij završila je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na odsjeku za Animirani film i nove medije. Nakon toga okreće se ilustraciji te 2017. završava diplomski studij na odsjeku MA Authorial Illustration na Falmouth University of Art te je za svoj diplomski rad dobila nagradu MA Illustration: Authorial Practice: Award for Outstanding Creative Writing. Kako se odlučila za studij ilustracije, objasnila mi je: "Krenula sam sa studiranjem animacije i umjesto na 24 sličice po sekundi, zaustavila sam se na jednoj sličici u nešto duljem vremenskom roku. Odlučila sam se za studij ilustracije jer sam uvidjela da je to nešto za čime me sigurno neće proći želja. A kad već želja neće proći, činilo mi se kao pametna ideja da se pripremim što bolje i naučim što više."
Treću godinu zaredom Jutarnji list objavljuje svoj rokovnik. Naslovnicu rokovnika za 2026. godinu ilustrirala je Klara Rusan, a 12 eseja/priča napisali su Marija Dejanović, Slavenka Drakulić, Ivica Ivanišević, Edi Jurković, Pavica Knezović Belan, Tanja Mravak, Jurica Pavičić, Filip Pavić, Tena Šarčević, Dalibor Šimpraga, Ante Tomić i Viktor Vresnik.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....