PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Dosad je najluđa ideja da Kinezi moraju platiti odštetu. A da tužimo i Kongo, odakle je stigla sida?

This photo taken on February 11, 2020 shows Chinese paramilitary police officers waiting to be tested for the COVID-19 coronavirus as they return from holidays in Shenzhen in China's southern Guangdong province. - The number of fatalities from China's new coronavirus epidemic jumped to 1,113 nationwide on February 12 after another 97 deaths were reported by the national health commission. (Photo by STR / AFP) / China OUT
AFP

Pandemija koronavirusa na Zapadu se eto ni sad još ne prihvaća kao neminovnost te se i dalje za nju traži krivac. Dosad je najluđa ideja da bi Kinezi morali platiti odštetu. Američke savezne države već spremaju pojedinačne tužbe. Onda bismo možda svi mi na Zapadu i njegovim okrajcima mogli tužiti i Kongo, odakle je stigla sida…

Nisu li je “proizveli” Kinezi, onda mora da je za pojavu virusa odgovorna koja životinja. No još eto ne znamo je li najodgovornija cibetka, možda ipak šišmiš, ili zapravo ljuskavac?

Emile Cioran (1911. – 1995.), rumunjsko-francuski filozof o kojem smo već pisali, ispao je, poput babuške, iz Nietzschea, kao što je ovaj, opet poput babuške, ispao iz Schopenhauera. Najdublji pesimisti Zapada. Sva trojica, kompatibilni sa Spenglerom (i Freudom!), temeljito su se bavili zapadnim narcizmom, pribjegavajući najdrastičnijim primjerima i nudeći najdrastičnija rješenja-ne-rješenja.

Cioran je u knjizi “Pad u vrijeme” (La chute dans le temps, Gallimard, 1964.), šesto poglavlje posvetio bolesti, a prevela ga je Gordana V. Popović.

“Čovjek je napustio društvo životinja zacijelo s razloga što je bio izloženiji i prijemčiviji za bolesti od njih. A uspio se održati u sadašnjem stanju, jer mu one neprestance u tome pomažu; okružuju ga više nego ikad i umnažaju se, kako se ne bi osjetio osamljenim i razbaštinjenim; bdiju one nad njegovim napretkom, kako ni u jednom trenutku ne bi imao dojam da nije namiren patnjama.“

Cioran u toj neprestanoj interakciji, koju mi zapadnjaci većinom shvaćamo nakaradno, nježno pronalazi našu povezanost sa svim živim bićima:

“Bez boli, kako je to pravilno uočio pisac Zapisa iz podzemlja, ne bi bilo ni svijesti. A bol, koja pogađa sve živo, jedini je pokazatelj što dopušta pretpostavku da svijest nije samo svojstvo čovjeka.”

Dalje daje okrutan primjer, iz kojeg međutim klija blažena sućut prema svemu živome:

“Stavite životinju na muke, promatrajte izražaj njezinih očiju, i ugledat ćete neki bljesak koji je na trenutak uzdiže iznad onoga što jest. Kakva god on bila, čim pati primiče nam se za jedan koračaj, nastojeći nas dostići. I sve dok njezina bol traje, ne možemo joj zanijekati neki stupanj svijesti, koliko god malen bio.”

Emil Cioran je, dakle, među ostalim, i rani teoretičar specizma, glavne naše preostale zablude na putu spoznaje da nismo iznad prirode, nego li dio nje.

Narod naš pak već za to ima izreku, nije mu bio potreban Cioran, a bogami niti Schopenhauer i Nietzsche, pa se tako u nas za koga tko umire teško i u mukama odavna kaže: “Pati se kao životinja”.

Izdvajamo