PANDEMIJA

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Kako se širi epidemija jasno je još Boccaccio opisao u Decameronu

 Walker Art Library / Alamy / Alamy / Profimedia

Pisao sam u subotu da su se ljudi prije stotinu godina nosili sa strašnom epidemijom španjolske gripe.

Bilo im je, psihološki gledano, slično kao i nama danas, prije svega zato što su znali kako se bolest širi. Još mnogo strašnija bijaše epidemija kuge iz 14. stoljeća. Crna smrt, bubonska kuga. Dosegnula je vrhunac između 1347. i 1351. godine, odnijevši živote više od polovice stanovnika Azije i Europe.

Europskim su je kontinentom, gdje je stradalo između 30 i 60 posto puka, raširili đenoveški trgovci, uplovljavajući svojim brojnim brodovima u sve važne luke. K njima je pak prispjela trgovačkim rutama poznatijima danas kao Put svile.

Znači, slično kao i danas, moglo bi se reći da su je Talijani “pokupili” od Kineza ili Iranaca, svejedno. Kugu prenosi bakterija, bakteriju prenosi buha, buhu prenosi štakor, a štakora prenosi brod. Prve su u Europi, kao i danas, stradale najrazvijenije pokrajine i gradovi. Međutim, ni najumniji ljudi nisu shvaćali kako se bolest prenosi, pa je osjećaj nesigurnosti u kojoj su živjeli danas praktički nezamisliv.

Nećemo se ovdje odvajati predugo od književnosti, pa evo kako je epidemiju, upravo reportažno, objektivno prikazao Giovanni Boccaccio, u uvodu svoje slavne zbirke od stotinu novela. “Decameron”, dakle, nije samo književnost, nego i novinarstvo, za Pulitzera, rekli bismo. Boccaccio ga je počeo pisati oko 1349., a dovršio ga je za tri godine. Njegova rodna Firenca, čije stradanje opisuje, od te se epidemije nije oporavila sve do 19. stoljeća.

Tekst donosimo u arhaičnom i sočnom prijevodu Jerke Belan:

“Ta je kuga, nastala djelovanjem nebeskih tjelesa, ili ju je zbog naših zlih djela poslao pravedan gnjev božji na smrtnike da ih popravi, počela nekoliko godina prije na istočnim stranama i pokosila bezbrojne živote te se bez prestanka širila iz mjesta u mjesto prema zapadu i sa sobom nosila bijedu i pomor. I nije pomogao ljudski razbor, ni naredbe po kojima su službenici, za to određeni, čistili grad od svakakve nečistoće, i bio zabranjen ulaz u grad svakome tko je bolestan, ni savjeti kako da se sačuva zdravlje, ni mnoge procesije i obredi, ni ponizne molitve i vapaji poniznih duša. I nije, kao na Istoku, gdje je krvarenje iz nosa bilo očit znak neumitne smrti, već se odmah na početku, muškima kao i ženskima, pojavljivahu na preponama i pod pazusima neke otekline, koje bi katkad narasle kao jabuka ili kao jaje, neke veće, a neke manje, puk ih je zvao micinama”.

Danas nam neće biti toliko strašno i neće se dogoditi, uvjeren sam, kao tada, kako svjedoči Boccaccio, da roditelji napuštaju djecu, sestre braću i da mnogi umru zato što se nitko o njima skrbiti ne želi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. travanj 2024 23:42