Dani prolaze, epidemija sve više vlada našim životima i naše su misli sve više okrenute liječnicima.
Sljedećih tjedana i mjeseci oni će, ali i medicinski tehničari, sestre, bolnički vozači, čistačice, domari, biti naši anđeli čuvari. Neće ih biti dovoljno, mnogi će se razboljeti, možda i četvrtina njih, gubit će i vlastite živote, možda će biti nemoćni da pomognu kome treba. Znači, na nama je da im ne otežavamo posao, što ćemo, ako smo zdravi, pa i ako nismo teško bolesni, najbolje učiniti ako ostanemo u kući. I da ih ne lažemo. Nemojte, ljudi, lagati liječnicima da ste bolesni ako niste, niti da ste zdravi ako niste. Laž ovih dana ubija onako kako je rijetko kada u povijesti.
Žalosno je da u nas do danas nije napisana sintetska povijest medicine. Postoji jedino knjižica “Poviestni razvoj medicine u hrvatskim zemljama” iz 1943. Vladimira Bazale, 284 stranice manjeg formata, koja ipak daje osnovan kronološki pregled, a imamo i radove Mirka Dražena Grmeka, svjetski poznatoga povjesničara medicine, koji je zbog svojih istraživanja preselio u Pariz. Ovdje iznesene podatke preuzimam iz odlično napisana diplomskog rada Dajane Taradi iz 2018. “Bolesti i njezino liječenje u hrvatskoj kulturnoj povijesti i znanosti do početka XVIII. stoljeća”.
Znači, prvi na ovim prostorima nisu liječili ljudi, nego li njihova braća, neandertalci. Mirko Dražen Grmek u svojoj studiji “Pregled razvoja medicine u Hrvatskoj od pretpovijesnih vremena do XII. stoljeća” iz 1954. piše kako su dokazi za to stari 130 tisuća godina prije nove ere, a dobavio ih je, dakako, Dragutin Gorjanović Kramberger, učenjak koji je, među ostalim, otkrio i proučio ostatke neandertalaca u Hrvatskoj. Budući da je pračovjek znao zapaliti vatru, ona mu je omogućila pečenje i kuhanje hrane, grijanje bolesnih dijelova tijela, upotrebu vruće vode, priređivanje raznovrsnih ljekovitih dekokta, zaustavljanje krvi užarenim predmetima, spaljivanje ektoparazita i nesvjesno provođenje dezinfekcije.
Prema Grmeku, primitivni je čovjek razlikovao dvije vrste bolesti: one koje nastaju uslijed vidljivih materijalnih uzroka (traume, trovanja poznatim otrovom itd.) i one koje su tajanstveno djelo razljućenog božanstva, opsjednutost zlim duhom ili plod neprijateljskog čaranja. Tako je, uostalom, dijelom i danas. Gatare i uroci i danas drže u strahu makar četvrtinu našega puka. Drugdje na planetu, ima krajeva gdje u takvo prenošenje boleština i dalje vjeruje većina. Današnji stanovnici Papue Nove Gvineje ne razlikuju se mnogo od Ilira, koji su, piše Grmek, vjerovali da bolesti bez vidljivog vanjskog uzroka nastaju zbog neprijateljskog čaranja, urečenosti ili opsjednutosti te su mislili da takve bolesti mogu izazvati ljudi s urokljivim očima koji mogu imati dvije zjenice u svakom oku.
Nemojte, dakle, ovih dana buditi u sebi primitivni sloj našega kolektivnog nesvjesnog. Ne postoje urokljive oči, postoje jedino neodgovorni ljudi. I oni odgovorni.