Došao u Zagreb, od Karlovca do Lučkog potpuno prazna autocesta. Grad je ozbiljno ranjen, centar je poput starca kojega je trknuo auto. Kao, nije strašno, a sve mu se kosti stresle i mnoge napukle.
Od Maksimira do Črnomerca pločnici napola prohodni, svakih stotinu metara ograđeni policijskim trakama. Kao za uviđaj. Kao da su se zbile stotine zločina. Kao da je svako to mjesto pozornica jednog ubojstva. I jest. Dogodio se urbicid.
Pogriješio sam prije koji dan napisavši da će se Zagreb brže oporaviti od ovoga negoli od potresa iz 1880., kad je stao na noge tek poslije četvrt stoljeća. Vozim pustim Zelenim valom u smjeru istoka, ne skrećem više pogled. Nema ulice koja nije stradala. Pretpostavljam da su stotine zgrada u toliko lošem stanju da će se morati rušiti. Naoko izgledaju dobro, poput bolesnika kojega je virus načeo, ali ne i ključno omeo, no za koji dan se ustanovi da je bolesniku ipak potrebna bolnička njega, da su zidovi napukli, a prozori stoje ukrivo. Za neke, jednostavno, nema pomoći, nikakva intenzivna skrb, sanacija, neće biti dovoljna.
Stradale su čak eto i preparirane zvijeri u Prirodoslovnom muzeju. Ne želim sinku svojem poslati link s fotografijama, da ga ne rastužim dodatno. Bijeli medo glavom razbio staklo, kao da je ustrijeljen, drugi put, baš tu, u muzeju, jutros. Te su stare kosti i dlake, oklopi i peraje, školjke i ticala bile zarobljene u staklenim vitrinama po sobama gotovo fosilne starosti, škripave daske, teške volte, i sam taj muzej jest muzej od zgrade, prastar i mističan. Djeci je predstavljao nezamjenjivo iskustvo, sa svojim teškim mirisima, labirintom svojih soba, gdje te iza ugla dočeka golem morski pas…
Teško je stradala i kuća u kojoj je smješten muzej Augusta Šenoe. Popucali zidovi, raspao se mural, ali je cijela ostala petrolejka uz koju je pisao. Pisao sam da je Šenoa dao život za Zagreb, poslije, u obnovi od potresa iz 1880. I sada je jedan takav njegov daleki literarni potomak, jedan Prijan Lovro, dao život za grad. Poginuo je krpajući ruševine. Prvi dan na poslu. Otac troje djece, branitelj, čovjek koji, očito, cijeli život nije htio ići linijom manjega otpora, sve dok nije stradao, na ovaj ili onaj način.
Za njega gori i sad evo, i već odavna, Šenoina petrolejka, jedan za današnju mladež nepoznat predmet, koji bi u ovo doba pandemije i mogućeg ekonomskog kolapsa mogao opet ući u široku upotrebu.
Nisam pesimističan, ali čekaju nas ozbiljna vremena, a optimističan sam zato što osjećam da će poslije svih ovih nevolja, epidemija i potresa, požara i neimaštine, nove generacije postati bolji ljudi, s više osjećaja za zajednicu, ne jedino za sebe i svoje bližnje.