Iako do konca prvog festivalskog tjedna nije izgledalo da će biti tako, 64. Berlin na koncu se izvrgnuo u sasvim dobar festival. Takvom dojmu pripomogla je niska od nekoliko vrlo dobrih filmova koji su prikazani u drugom tjednu natjecateljskog programa.
Nepodijeljena euforija
Prvi od njih je bez sumnje “Boyhood” (Dječaštvo) američkog režisera Richarda Linklatera. Taj film o odrastanju jednog američkog dječaka koji je Linklater snimao s istim glumcima i djecom tijekom 12 godina ovdje je izazvao nepodijeljenu euforiju, stoga bi bilo pravo iznenađenje da se u subotu navečer 56-godišnji Teksašanin Linklater ne okiti Zlatnim medvjedom. Publici se ovdje svidio i argentinski film “Treća obala rijeke” mlade Celine Murge. Dodaju li se tomu dva favorita iz prvog tjedna festivala - domaći film “Križni put” Dietricha Bruggemanna i britanski film “‘71” Yanna Demangea - krug favorita uglavnom se svodi na četiri ili pet filmova.
Samurajski velikan
Posljednjeg natjecateljskog dana prikazana su posljednja dva filma konkurencije - japanski “Mala kuća” te austrijski “Macondo”. “Mala kuća” djelo je doajena japanskog samurajskog filma, klasičnog velikana Yojia Yamade (rođenog 1931.). Riječ je o smjesi sentimentalne drame i povijesne freske u kontekstu Japana uoči i tijekom 2. svjetskog rata. Više šansi za eventualnu diobu nagrada ima - međutim - “Macondo”, film njemačke redateljice iranskog podrijetla Sudabeh Mortezai.
Sitna huliganstva
Ambijentiran u bečki imigrantski kvart Simmering, “Macondo” je priča o useljeničkom susjedstvu kojim dominiraju Čečeni. Jedanaestogodišnji Čečen Ramazan živi tamo s dvije sestre i majkom, koja je udovica palog čečenskog borca. Familija se bori za državljanstvo i prolazi beskonačnu papirološku bitku, majka jedva natuca njemački, a sin - najpametniji i s najboljim znanjem jezika - prolazi kroz predtinejdžerske krize i sitna huliganstva. Na neki način, film Sudabeh Mortezai može se povezati s “Grbavicom” Jasmile Žbanić, jer se oba filma bave načinom na koji društva nakon rata konstruiraju patrijarhalnu fantaziju o ocu-heroju. Dijelom se tu krije i problem ovog inače solidnog austrijskog filma. Naime, u zadnjem desetljeću toliko smo se nagledali dobrog, dardenneovskog europskog neorealizma da čak i dobri filmovi tog smjera ostavljaju dojam podgrijanog ručka.
Nogometna utakmica 25 godina poslije
“Druga utakmica”, novi je film jednog od perjanica rumunjskog novog vala Corneliua Porumboiua. Njegov otac je bio nogometni sudac. Jednom je sudio derbi između Steaue i Dinama iz Bukurešta, 1988., po neviđenoj mećavi. U filmu Porumboiu uzima staru VHS snimku te utakmice, prikazuje je svom ocu i zajedno je komentiraju. Utakmica se igra samo desetak mjeseci prije nego što će pasti Ceausescuov režim, režim koji su ta dva kluba utjelovljivala, s obzirom na to da je Dinamo bio klub policije, a Steaua vojske. “Druga utakmica” u slikovnom se smislu sastoji od sat i pol očajno snimljene utakmice. Netko tko nije ljubitelj nogometa ili zainteresiran za eru komunizma pobjeći će iz kina. No meni - koji zadovoljavam oba kriterija - Porumboiuov film bio je magnetski zanimljiv.