Godina je 2027. Na vlast u Brazilu došla je konzervativna kršćanska politička opcija koja je kršćanstvo uvela kao službenu ideologiju.
Preljub je kažnjiv, abortus zabranjen, a na svim su javnim ustanovama postavljeni genetski skeneri koji očitavaju DNK. Svaka se trudnoća registrira i prati se DNK djeteta kako bi odgovarao roditeljskom. Taj novi kršćanski Brazil, međutim, nije mjesto krotke kontemplacije. Vladajuća ideologija, koja se naziva božanska ljubav (divino amor), itekako potiče partijanje, a bitan dio ideološkog rada su službeni kršćanski rave partyji i kršćanske diskoteke.
Taj distopijski politički ambijent mjesto je radnje filma “Divino amor” (“Božanska ljubav”) kojeg potpisuje brazilski režiser Gabriel Mascaro (1983.), a prikazan je u okviru popratnog berlinskog programa Panorama. Junakinja filma je duboko religiozna činovnica matičnog ureda koja se, u činu vjere, trudi odgovoriti parove od ionako kompliciranog razvoda. Junakinja, međutim, drži da je Bog prema njoj nezahvalan. Unatoč nabožnom životu i djelima, ona i suprug cvjećar ne mogu dobiti dijete. Sve dok se ne dogodi obrat koji bi se mogao opisati kao - teološki high-concept.
Neuvjerljivi konkurenti
Gabriel Mascaro režiser je kojeg je zagrebačka publika upoznala na ZFF-u, gdje je bio prikazan njegov izvrsni queer neowestern “Neonski bik”. “Divino amor” mu je treći film, i premda ne najbolji, bez ikakve sumnje je najoriginalnija stvar dosad viđena na Berlinaleu. Gledajući “Divino amor” pogotovo nam bude žao što Vinko Brešan nikad nije napravio film po romanu svog oca “Država božja”, jer bi vjerojatno bio ovako efektan. Kod nas se “Država božja” događa kroz ideološki rad katoličkih laičkih udruga, a u Brazilu je, kad je Mascarov film već bio završen, na vlast stigao ultrakonzervativni Jairo Bolsonaro. Oscar Wilde je odavno rekao da je život taj koji oponaša umjetnost.
Vjerojatno zbog pesimističnog ozračja koje prevladava u svijetu, ovogodišnji Berlinale pun je političkih distopijskih filmova. Jedan od njih u Berlin je stigao iz brazilskog susjedstva, iz Kolumbije, a prikazan je također u programu Panorama. Riječ je o filmu “Monos” režisera Alejandra Landesa, kojeg su neki primjereno opisali kao križanac “Gospodara muha” i “Apokalipse danas”.
“Monos” se zbiva u neimenovanoj latinoameričkoj zemlji u kojoj ključa rat između vlade i gerile Organizacije, koja za gerilski rat novači tinejdžere. Riječ je o fantastično režiranom filmu koji po provokativnosti, intelektualnoj izazovnosti i čistoj filmskoj sočnosti daleko nadilazi ono što gledamo u natjecateljskom programu.
Jer, u Berlinu dobrih filmova ima, ali ih je najmanje tamo gdje bi ih trebalo biti najviše, u konkurenciji za nagrade. Natjecateljski program Berlina u međuvremenu je spao na 16 filmova jer je jedan od glavnih favorita festivala, film “Jedna sekunda” Zhang Yimoua, povučen iz programa, najvjerojatnije od strane kineske vlade. Time je ionako neuvjerljiva konkurencija izgubila još jedan mogući adut.
Netflixova produkcija
Berlinski festival postao je tako poprište cenzorskog skandala. Službeno objašnjenje su “tehnički razlozi” i “problemi u postprodukciji”, no iza tog eufemizma se, kad je o Kini riječ, najčešće krije cenzorski pritisak. Nijedan kineski film, naime, ne smije izići u svijet bez odobrenja Državnog filmskog ureda, a kad to odobrenje dobije, špicu filma krasi logo Ureda s crvenim zmajem. Kod nekih filmova, put da se dođe do “crvenog zmaja” trajao je jako dugo. Takav je slučaj, recimo, s jednim od filmova prikazanim u Berlinu, kriminalističkim noirom “Igra sjena” režisera Lou Yea, koji je s Uredom pregovarao oko završnog reza dvije godine, da bi visokobudžetni žanrovski spektakl sada konačno dospio pred gledatelje.
Zanimljivo je da se “treniranje strogoće” ovaj put prelomilo baš na Zhang Yimouu, režiseru koji se proslavio upravo u Berlinu kad je 1988. s “Crvenom raži” osvojio Zlatnog medvjeda i upozorio svijet na kineski film koji se tih godina probudio. U međuvremenu, Yimou se od art-režisera pretvorio u svojevrsnog kineskog Bulajića i snimio niz jako dobro napravljenih, ali sadržajno jako pravovjernih povijesno-patriotskih spektakala. Njegov film koji Berlin neće vidjeti bavi se kulturnom revolucijom 60-ih, a očito je da u filmu ima nečeg što nije pasalo kineskim vlastima.
Posljednja dva dana konkurencije prikazana su tri filma, od kojih pažnju iz izvanfilmskih razloga najviše plijeni crno-bijela melodrama “Elisa i Marcela” Katalonke Isabel Coixet. Riječ je o crno-bijeloj melodrami u Netflixovoj produkciji koja se bavi životom Marcele Gracie Ibeas i Elise Sánchez Lorrige, lezbijskih ljubavnica koje su stupile 1901. u prvi istospolni brak u povijesti, 100 godina prije nego što je u Španjolskoj takav brak legaliziran.
Dvije učiteljice iz ruralne zabiti Galicije napravile su to tako što je jedna od njih preuzela identitet preminulog rođaka i vjenčala se prerušena u muškarca u jednoj crkvi u La Coruñi. Kad je prevara otkrivena, dvije su učiteljice uhićene, ali su prebjegle prvo u liberalniji Portugal, a potom u Argentinu. Riječ je, ukratko, o zanimljivoj povijesnoj zgodi, zanimljivijoj no što je sam film katalonske redateljice.