U ljeto 1968. Aleksandr Mitta morao je prekinuti snimanje filma “Gori, gori, moja zvijezda”. Zbog okupacije Čehoslovačke u Sovjetskom Savezu su se našle na ledu sve produkcije provokativnih tema: kako će svijet vjerovati drugoj najmoćnijoj sili svijeta, kad njezini filmaši stalno prave probleme. Mittin film zbilja se nije uklapao u standarde socijalističkog realizma: odigravao se neposredno nakon Oktobarske revolucije negdje u Ukrajini, a njegovi su protagonisti bili tri različita tipa umjetnika.
Iz filma 'Gori, gori moja zvijezda'
Priča o tri umjetnika
Jedan je kazališni redatelj, idealist koji želi približiti Shakespearea radnicima i seljacima, drugi je kino operater koji svojom naracijom prilagođava jedan te isti nijemi filmić katkad revolucionarima a katkad kontrarevolucionarima, dok je treći naivni slikar, autentični umjetnik koji ne smatra da je to što radi nešto posebno. Poprište radnje je vjetrometina na kojoj se stalno izmjenjuju tri političke stranke, što ponekad dovodi do komičnih a ponekad do tragičnih situacija.
Naravno, ideološkim komesarima tako je nešto bilo sumnjivo, no kada se stišala bura oko Čehoslovačke, proradio je birokratski mentalitet: ipak se u taj film dosta uložilo, zašto se snimanje ne bi okončalo? Mitta je iskoristio priliku, promijenio glavnog glumca koji kao da je neprestano igrao krivi lik i završio film. Odmah je odlučeno da ga neće slati na strane festivale, u Moskvi ga čak nisu prikazivali u kinima u središtu grada, no usprkos tome “Gori, gori, zvijezda moja” stekao je kultnu reputaciju, ne samo u Sovjetskom Savezu nego i u inozemstvu.
Filmovi za djecu
Aleksandr Mitta (očevo prezime Rabinovič zamijenio je majčinim Mitta) reprezentativan je izdanak generacije koja je šezdesetih godina postupno mijenjala sovjetsku kinematografiju i zasluženo se zakitila etiketom tamošnjeg novog vala. Za razliku od Andreja Tarkovskog, koji je tvrdokorno ustrajao na svojoj viziji autorskog filma, Mitta je htio praviti filmove za publiku: zato se isprva specijalizirao za filmove za djecu, jer je taj žanr omogućavao popriličnu kreativnu slobodu: u njemu se sovjetska stvarnost mogla prikazivati puno iskrenije no u filmovima za odrasle. Mittu su odmah prepoznali kao talentiranog filmaša, njegovi filmovi za djecu obasuti su hrpom priznanja, a jedan od njih - “Zvoni, otvorite” (1965.) - dobio je Zlatnog lava u Veneciji na festivalu filmova za djecu i omladinu.
“Gori, gori, zvijezda moja”, koji je napokon dovršen 1969., predstavljao je iskorak od njegova dotadašnjeg opusa, ali ne i jedini. Povijesna freska “Kako je car Petar ženio Arapa”(1978.), s puno humora i romantike, bila je pandan onome što su u Americi radili novoholivudski prvaci Steven Spielberg i John Milius: prošlost je sagledana iz potpuno neočekivanog kuta gledanja, krajnje postmodernistički. Glavnu ulogu igrao je slavni šansonjer i glumac Vladimir Visocki, disident kojem partijski cenzori nisu mogli ništa: redatelj se s njim sprijateljio i nakon njegove smrti snimio o njemu dva dokumentarca: na osobitoj je cijeni “Vladimir Visocki i Marina Vladi: posljednji cjelov”.
Rekordna gledanost
Najuspješnije i najskuplje ostvarenje mu je “Posada” (1979.), prvi sovjetski film katastrofe koji je na domaćem terenu skupio nevjerojatnih 70 milijuna gledatelja: Mitta je osobito dobro svladao tehničke aspekte produkcije, koja u malo čemu zaostaje za svojim holivudskim uzorima. U mnogo čemu je volio biti prvi, pa je tako snimio i prvi ruski film o gulazima: zvao se “Izgubljen u Sibiru”, bilo je to 1991., kada se Sovjetski Savez već raspao, a u njemu je redatelj iskoristio i neke autentične obiteljske zgode. HRT 3 je napravio odličan urednički potez kada se odlučio na ciklus od 8 njegovih filmova.
Ne propustite vrhunce - “Gori, gori, moja zvijezda”, “Kako je car Petar ženio Arapa” i “Posada” - jer ruski filmski dragulji nisu poput američkih: ne možete ih nabaviti kad god vam se to prohtije.