Glasnika najotrcanije među svim ružnim istinama, one da život nije bajka, zasigurno bismo najradije ušutkali laktom ili nekim drugim bolnim ekstremitetom, pogotovo ako se pri njenoj objavi još i cinično ceri.
No, jesmo li se ikad zapitali što bi bilo da ipak jest? Dakle, da je život bajka? Ili bajka život, kako vam drago? Dva stoljeća nakon što su nam braća Jacob i Wilhelm Grimm prvi put podarili zbirku “Dječje i obiteljske bajke”, iz kojih će psihijatri kasnijih epoha zdušno izvlačiti mračne frojdovske motive, sve više se čini da je posrijedi ovo drugo.
Senzacionalno otkriće
Prodor bajke u takozvanu stvarnost događa se, naime, posvuda, a koliko tome pridonosi jubilej prvog izdanja jednog od najdražih štiva svakog iole bajkovitog djetinjstva, pitanje je koje zahtijeva izoštrenije oko.
U slavljeničkoj godini - premda će fetišisti datuma s otvaranjem pjenušca morati sačekati 20. prosinca - britanski Guardian objavit će nam tako senzacionalno otkriće pet stotina dosad nepoznatih bajki iz zbirke njemačkog povjesničara Franza Xavera von Schönwertha (1810-1886), premda su iste, stare oko 150 godina, u arhivima regensburškog Povijesnog udruženja pronađene još 1957, ali ih je ko za vraga i opet odnio zaborav.
I dok se korpus bajki koje nam još valja pročitati sad povećao za novih pet stotina, mogli bismo se mirne duše zapitati i koliko zaista poznajemo one najpoznatije, koje će u prosincu proslaviti dvjestoti rođendan. Notorna je, naime, činjenica da se sve poznate verzije bajki braće Grimm temelje na posljednjem izdanju zbirke iz 1857, ali i da štošta lijepa, čega ćemo se vezano uz njih uvijek rado prisjetiti, u izvorniku uopće ne postoji.
U dokonim razgovorima tako možete briljirati podatkom da od Grimmovih bajki, kojih je ipak preko dvjesto, svega četrdeset posto započinje “univerzalnom” formulom “bilo jednom…” A onda još dodajte da vještičja kuća, koja se za Ivicu i Maricu zamalo ispostavila kobnom, uopće nije sazidana od medenjaka, nego od “kruha, kolača i šećera”, ili, pak, da su verzije bajki iz 1812. bile daleko brutalnije od kasnijih inačica, pa će Matovilka zatrudnjeti sa svojim tajnim udvaračem, golubovi iskopati oči Pepeljuginim zlim sestrama, princeza začaranog žapca napucati u zid umjesto da ga poljubi i tako unedogled.
Filmsku industriju, koja već neko vrijeme uspješno surfa bajkovitim valovima, takve sitnice ne bi trebale zamarati, jer ona ionako ima primat na naslovni dodatak “istinita priča”, ma radilo se pritom i o Snjeguljici, koja je dosad doživjela preko trideset ekranizacija, od čega samo ove godine dvije plus jednu u pripremi.
Kakvi su patuljci
Aktualni highlight svakako bi bio “Ogledalce, ogledalce” ( Tarsem Singh), u kojem zla i zlovoljna maćeha ( Julia Roberts) svoju dražesnu i od sebe svakako ljepšu pokćerku ( Lily Collins) tjera u prisan topos mrkle šume, gdje će uz pomoć sedmorice blago rečeno polukriminalnih patuljaka skovati opak plan da staru što prije svrgne s prijestolja. Ista stvar događa se, naravno, i u “Grimmovoj Snjeguljici” ( Rachel Goldenberg), tek što su patuljci ovdje malčice mističniji, ali i socijalno deklasirani, dok u obje šume vreba proždrljivo čudovište, a prinčevi ni krivi ni dužni ulijeću u prostor bespoštednih žensko-ženskih borbi. Cjepidlake će zacijelo zamijetiti i da je Snjeguljičina kosa u potonjem uratku anđeoski plava, rekli bismo - poput ebanovine.
U zrcalu psihoanalize suvremene Snjeguljice nude obilje strukturalnih poslastica, od edipovskih nepodopština do teško prebrodivih narcističkih poremećaja, a kome je do dodatnih varijacija te prastare bajke, za koju smo zapravo oduvijek naivno mislili da je poznajemo, taj neka sačeka “Snjeguljicu i lovca” Ruperta Sandersa ili se s autorom ovih redaka nostalgično prisjeti svojedobne njemačke adaptacije “Sedam patuljaka”, u kojoj se oko prijestolja i princa otimaju nekadašnja punk-zvijezda Nina Hagen i njena kći Cosma Shiva, dok istinski ljudska uloga pripada čarobnom ogledalcu i njegovu beskrajnom okolišanju kad je u pitanju davanje iole zadovoljavajućih odgovora na maćehine narcisoidne fiksacije.
Četrdeset posto
I što je to onda “stvarnosno” u suvremenim bajkama? Pa, zaboga, egoizam, nasilje i fanatizam, da sad previše ne citiramo Jeana Baudrillarda kako je terorizam “čisti događaj koji probija simulaciju”. Ali - uz dužno poštovanje prema braći Grimm i njihovu neospornom jubileju - pitanje bi možda trebalo preformulirati u: Koliko bajke zapravo podnosi suvremena stvarnost?
Bez pretjerane želje za kritikom društva, odgovor za domaću upotrebu možete si izmaštati i sami, recimo u stilu Ivane Brlić Mažuranić, koja, čini se, ove godine ne bilježi nikakvu obljetnicu: “U drvenoj kolibi sred mrkle šume Zbilje življaše zli starac Otkaz i žena mu Ovrha…” Ostatak nadopunite iz iskustva. I ne zaboravite, “bilo jednom” vrijedi samo u četrdeset posto slučajeva.
Ivica i Marica kao osvetnici s oružjem
Lani smo imali prilike vidjeti senzualno-vukodlačka priča o već prilično odrasloj Crvenkapici. Ako nas je ta još odvlačila u sumračne regije pomodnog filmskog vampirizma, “Ivica i Marica - lovci na vještice”, koje ćemo gledati tek iduće godine, opasno vrluda po granici romantične pučke predaje i vehementne poetike, recimo, “Pasa iz rezervoara”, a pomalo vuče i na “Van Helsinga”. Ipak, valja imati na umu da Ivica i Marica, vođeni osvetom i drugim niskim porivima koji se mogu zadovoljiti oružjem, petnaest godina nakon incidenta u kućici od slatkiša ipak rade i po nalogu vlasti, što bi filmu moglo dati i neželjen legalistički štih.