Hrvatska filmska produkcija po mnogočemu nije industrija. Jedan od razloga je i taj što nema kontinuirane proizvodnje filmova za djecu i mlade. Na sreću - taj manjak nadoknađuju filmovi iz susjedstva koji su hrvatska manjinska koprodukcija. Jedan takav - "Leto kad sam naučila da letim" Radivoja Andrića - uvelike je obilježio ljetnu sezonu. A u kina je sada stigao drugi, tek malo slabiji - "Kapa" slovenskog redatelja Slobodana Maksimovića. Maksimović je inače Sarajlija, u Sloveniji se afirmirao kao redatelj TV serija, a "Kapa" mu je drugi kinofilm. Junak filma je Erik (Črnič), dječak koji odrasta u domu jer su mu roditelji alkoholičari. Vršnjaci ga gnjave jer je na svoju ruku, a pogotovo jer se ne želi odvojiti od svog fetiša - vunene kape. Erik se nada da će za Badnjak kući majci. Umjesto toga, dobiva božićni vikend kod bogatih, ali snobovskih dobrotvora (Ajda Smrekar, Mašković). Bogati par ima kćer - kapricioznu Erikovu vršnjakinju (Kaja Podreberšek). Spletom okolnosti, par djece odluta od kuće i nađu se zagubljeni u badnjačkoj Ljubljani.
"Kapa" vas ne zgrabi na prvu. Tijekom prvih pola sata Maksimovićev mi se film činio dramaturški flah, s odviše plakatnim likovima i poantom koja krešti iz svake scene. Krivo! Kako film teče dalje, pretvara se u efektnu melodramu koja će izmamiti emociju i iz najtvrdokornijeg cinika. Forte filma su sjajno odabrani dječji glumci, a možda jedina slabost - što nema još zrno humora.