Pred nekoliko godina, HBO je proizveo mini-seriju “Olive Kitteridge” po istoimenom romanu Elizabeth Strout. U seriji, Frances McDormand glumi naslovnu junakinju - sredovječnu apotekarovu ženu od koje mještani provincijskog gradića zaziru jer je otresita, svojeglava, jezičava i jetka.
Kad čovjek počne gledati film “Tri plakata izvan grada”, načas mu se čini kao da je ušao u prvu epizodu nove sezone “Olive Kitteridge”. Frances McDormand je opet tu, opet utjelovljujući onaj isti tip koji već trideset godina sa zaraznom duhovitošću glumi u američkom filmu: tip žene koja ne važe riječi, istresa neugodne istine i djelovanjem gura događaje ili prema pročišćenju, ili prema katastrofi.
U ovom slučaju, ta žena je Mildred Hayes, mještanka malog gradića u Missouriju koja je izgubila kćer u nerazriješenom ubojstvu. Tijekom prvih desetak minuta filma redatelj Martin McDonagh “potroši” štos iz naslova: Mildred - zdvojna neefikasnošću policije - odlazi u reklamni ured i plati tri panoa koja lokalnog šerifa kore zbog nerada. Štos je u tome što je šerif Willoughby (Woody Harrelson) ne samo omiljen, nego i na samrti zbog raka. I dok sam šerif “medijsku kritiku” trpi stoički, nije tako s njegovim pomoćnikom Dixonom (Sam Rockwell), nasilnikom kratkog fitilja kojeg bije glas da je rasist. Mildred i Dixon se prvo sukobe, da bi se njihov odnos tijekom filma dodatno zapetljao.
“Three Billboards Outside Ebbing, Missouri” možda je najveća uspješnica ovogodišnje sezone filmskih nagrada. Film je već osvojio Zlatni globus i BAFTA, a uz “Oblik vode” je i glavni kandidat za Oscara za najbolji film. To je nesumnjivo uspjeh karijere za autora McDonagha, irskog pisca koji je počeo karijeru kao dramatičar na West Endu, da bi potom nanizao četiri režirana filma nejednake kvalitete, od kojih je barem jedan - “In Bruges” s Colinom Firthom i Brendanom Gleesonom - bolji od “Ebbinga”. McDonaghove filmove pri tom karakterizira uvijek isti spoj: s jedne strane, on se nadovezuje na “indies” 90-ih s njihovom mitologijom americane i žanrovskim mitemima, s druge - pak - posjeduju trpki irski humor i razumijevanje zakučastih, malih sredina.
Temeljen na dosjetki koju potroši već u naslovu, “Ebbing” je tipični high-concept, pa ima i vrline i mane filmova visokog koncepta. Film je izvrstan prvih sat vremena dok troši temeljnu dosjetku i razvija mikrokozmos zajednice. Kad stvar treba pretovariti u treći čin, McDonagh kašljuca, fabuliranje mu postane nategnuto, a postupci likova gube psihološku motiviranost. Ipak, na samom kraju McDonagh nalazi domišljat finalni obrat koji - nećemo odati kako - izokreće očekivanja krimića.
Pri tom McDonagh pokazuje neke vrline koje su već bile uočljive i u “In Bruges“: sposobnost da se lako prebaci iz gega u dramu, iz patetičnog u satirično. Kao i u “Brugesu” i u ovom filmu krivulje dužnosti i socijalni kodovi navode likove da naude bližnjima koje u osnovi simpatiziraju, a svaki lik određen je socijalnim “plemenom” iz kojeg ne može pobjeći. McDonagh je fini pisac provincijske sjete, a to bi se možda i više osjetilo da kroz film ne hrli iz gega u geg. A opet - bez te armature humora, teško da bi masovna publika toliko voljela film o šačici zapravo strašno tužnih ljudi.
“Tri plakata“ je film pun mana. No, ima jednu vrlinu kojoj treba skinuti kapu: davno netko o čamotinji i boli nije pripovijedao s tako perolakom vedrinom.