ZagrebDox posljednjih godina obično svečano započinje filmom nekog hrvatskog redatelja, no ove godine ta počast je pripala norveško-dansko-talijanskoj koprodukciji “Dvije bijesne bakice”.
Postarije dame iz naslova prešle su osamdesetu, žive u Seattleu, a unatoč tome što se ulicama voze motoriziranim invalidskim kolicima nije im teško skoknuti i do New Yorka.
Njih muči pitanje - zbog čega američka ekonomija i politika insistiraju na privrednom rastu, je li to uistinu neophodno? Pohađaju predavanja na sveučilištu kako bi dobile odgovor, kontaktiraju znanstvenike, a jednom se čak uspiju probiti na otmjenu večeru na Wall Streetu, gdje je jedna od njih izložena zastrašujućim prijetnjama.
Hvalevrijedna misija
Njihova je misija hvalevrijedna, upornost nevjerojatna, ali da je sve ostalo samo na tome cjelina ne bi bila više od luckaste filmske odiseje. Srećom, redatelj Hĺvard Bustnes uspio je zabilježiti i dojmljive trenutke nježnosti između dvije junakinje, koji filmu pridaju iznimnu poetičnost. “Crowd pleaser” kao stvoren za ovakvu prigodu.
Film “Dvije bijesne bakice” stigao je iz programa Happy Dox, a bugarski dokumentarac “Stric Toni, tri budale i tajna služba” Mine Mileve i Vesele Kazakove natječe se u regionalnoj konkurenciji. Ponajprije će biti zanimljiv poklonicima animacije jer se usmjerava na prijepor oko autorstva između redatelja i animatora: što ako prvi nema pojma o animaciji, a onaj drugi bitno definira završni proizvod?
Tako je Donjo Donev šezdesetih i sedamdesetih godina stekao svjetsku slavu, međutim, filmovi mu ne bi ni približno bili tako uspješni da ih nije animirao Anton Trajanov, kojem studio u Sofiji iz nejasnih razloga nije dozvoljavao da postane redatelj.
Možda stoga što je studirao grafički dizajn u Beogradu pa se morao vratiti kući nakon rezolucije Informbiroa i vjerojatno je otada vođen na listi sumnjivih.
Dva velika redatelja
Podmetali su mu na svakom koraku, kada je predavao animaciju, njegove su satove pomicali na kasne termine kako bi imao što manje studenata, a prvu samostalnu režiju dobio je 1986., u razdoblju krize te kratke filmske vrste, pa mu je film prošao nezapaženo.
Za Doneva se pak ispostavilo da je radio za tajnu službu, potkazivao je svoje kolege, dok su Trajanova u svakoj prilici gurali u zapećak. Sjajni animator zatekao se i na zagrebačkom Animafestu, o njemu govori naš Borivoj Dovniković, koji je u najvećem razdoblju karijere bio sretnik jer je bio kompletni autor svojih crtića.
Na samom početku festivala svoje nove filmove predstavili su i dva velika redatelja. Austrijanac Ulrich Seidl opet nam je otkrio nešto bizarno o svojim sunarodnjacima, njihovu naviku da u podrume svojih kuća smještaju svoje bizarne hobije.
Film se vrlo primjereno zove “U podrumu” i u njemu možete vidjeti svašta, od sadomazohističkog seksualnog rituala do probe orkestra poklonika nacizma. Zabavan i satiričan, dokumentarac se skladno uklapa u opus genijalnog provokatora.
O nemirima na glavnom trgu u Kijevu snimljeno je nekoliko dokumentaraca, no “Majdan” Sergeja Loznice teško da će biti nadmašen. Po radnji podsjeća na egipatski film “Trg”, lani nominiran za Oscara, koji se bavi valom protesta na glavnom trgu u Kairu, međutim, Loznicin je film superiorniji i zbilja stoji ocjena kritičara Village Voicea Michaela Atkinsona da je to najrigoroznije, najvitalnije i najsnažnije ostvarenje prošle sezone, bolje od svih koja se ove godine natječu za Oscara u kategoriji najboljeg dokumentarca.
Loznica preferira statičnu kameru (samo u jednoj prigodi - kada policajci nadiru - slika se zatrese), ponekad pokaže publiku ali ne i govornika, nema tu naracije ali ni privilegiranih protagonista koji nam tumače što se događa, nema ni glazbe koja naglašava emocije (čuju se samo pjesme i ritmovi iz autentičnih izvora), to je čisti dokumentarac koji postiže impresivnu tenziju sudarima uzburkanosti i smirivanja.
Estetski jak film
Film započinje potkraj 2013., kada su izbile demonstracije protiv tadašnjeg predsjednika Viktora Janukoviča, a završava u veljači naredne godine njegovim bijegom iz zemlje. Ima to, dakako, političkog angažmana, ali onaj estetski puno je uzbudljiviji.