Dokumentarni film "Zima jednog proljeća" srpskog redatelja i filmskog kritičara Milana Nikodijevića slojevita je priča o poznatim i nepoznatim "malima" koji su se usudili suprotstaviti "velikima". Premda fokusiran na svjetski poznatu fotografiju spaljenog tijela češkog studenta Jana Palacha koju je snimio beogradski snimatelj te diplomant Filmske i televizijske škole Akademije dramskih umjetnosti u Pragu (FAMU) Predrag "Pega" Popović, Nikodijeviću je ona poslužila kao šlagvort da s Pegom i drugim slavnim pripadnicima Praške škole - Rajkom Grlićem, Srđanom Karanovićem, Lordanom Zafranovićem i Goranom Markovićem - popriča o svevremenskim temama kao što su patriotizam, cenzura, anarhizam, totalitarizam, itd.
"Zima jednog proljeća" u mnogočemu je nostalgično ostvarenje, a njegova su najveća vrijednost Nikodijevićevi sugovornici koji su sve te turbulencije vidjeli i preživjeli. Kada vam kažu da je Prag tada, kada su oni bili tamo bio lijep i neiskvaren grad, ali crn i čađav, te da su ljudi s kojima su se susretali uglavnom bili natmureni, vi to vidite i osjećate. Kulturološki šok koji su oni doživjeli kada su došli na FAMU nije bitno drukčiji od onog koji su doživjeli mnogi koji su svoje rodne krajeve napustili jer su za njih postali premali. Iako većinu toga potkrijepi impresivnim arhivskim fotografijama i snimkama gorostasnih sovjetskih tenkova na praškim ulicama, Nikodijević svako poniranje u to crnilo presiječe interesantnim anegdotama o redovima na ulicama za knjige, duplim projekcijama ruskih i američkih filmova, padu na ispitu kod snimatelja Jaroslava Kučere i ružama koje su trebali dati francuskoj glumici Jeanne Moreau.
Tugaljiv i malaksao Nikodijevićev glas vezivno je tkivo koje ovom fragmentiranom naslovu daje određenu strukturu, no ne i čvrstinu. Premda dubok, glas mu nije lišen emocije i suosjećanja. Ipak, prečesto, a pogotovo pred kraj, zna utonuti u melodramu. Trenuci su tijekom kojih pomislite da sebe nije režirao onoliko pažljivo kao sugovornike.
Razgovori o socijalizmu s ljudskim licem te isprepletenosti kulture i socijalizma, koju su gotovo svi spomenuti praški đaci istaknuli kao ideal kojemu se treba težiti, istovremeno su i poticajni i tužni. U tom kratkom periodu, pokazalo se da je to spoj koji itekako drži vodu, a tenkovi su dokaz da je zaista bilo tako. Kako drukčije objasniti činjenicu da je više stotina tisuća vojnika došlo te ideje ugušiti. Dok slušate o štrajkovima, atmosferi otpora koja se proširila Pragom, spavanju na podu kabineta češkog redatelja i scenarista Otakara Vávre, negdašnje sobe češkog kompozitora Bedricha Smetane i bijegu Miloša Formana i Ivana Passera iz zemlje, ponosni ste i sjetni jer su svi ti mladi ljudi izašli na ulice i bez oružja pružali otpor Sovjetskom savezu koji jednostavno nije mogao podnijeti činjenicu da se narod pronašao u nečemu što nije slijeđenje režima.
Brisanje prošlosti u koje su se dali oni koji su došli nakon što je Proljeće ugušeno uspjeli su, nažalost, umanjiti i Palachov prosvjed. Iako ga Češka nipošto nije zaboravila, period "Normalizacije" koji je nastupio nakon Proljeća učinio je svoje. Nikodijević je dao sve od sebe da ukaže na važnost njegova čina.
"Zima jednog proljeća" kulminira odlaskom Nikodijevića i aktera priče na lice mjesta - Prag. Obiđu FAMU, kafić u kojem su se družili te nacionalni filmski arhiv kako bi doznali je li tamo materijal koji je Pega snimio za vrijeme nemira. Prikladan i emotivan kraj koji je na momente, kao i drugi dijelovi filmova, suviše melodramatičan.
Nikodijevićev želja da na intiman način progovori o velikoj temi "Zimi jednog proljeća" daju prijatnost i toplinu, a priče aktera motivirajuću aktivističku notu.
"Mi iz Praga"
Prije projekcije filma "Zima jednog proljeća" redatelja Milana Nikodijevića, publika u Kinu Valli pogledala je dokumentarni film "Mi iz Praga", prvi film koji je Rajko Grlić napravio za televiziju.
Snimljen 1968. godine u Pragu, nekoliko mjeseci prije nego što su sovjetski tenkovi ušli u tadašnju Čehoslovačku, u njemu studenti Filmskog i televizijske škole Akademije dramskih umjetnosti u Pragu Goran Marković, Predrag "Pega" Popović, Lordan Zafranović, Rajko Grlić, Goran Paskaljević, Radoslav Jovanović i Srđan Karanović (Pavle Gruzinčić je bio na snimanju te je u filmu samo spomenut) otkrivaju da su u Prag došli kako proširili svoje znanje o filmu, radili s modernom opremom, ali i dobili prilike koje možda ili sigurno ne bi dobili u Jugoslaviji.
Iako su mladolika lica tih doajena hrvatskog i srpskog filma publiku u Valliju nekoliko puta natjerala da uzdahnu, što zbog nostalgije, što zbog rječitosti i zrelosti, bilo je prilično poražavajuće slušati da su se oni tada borili s istim problemima s kojima suočava moderno društvo.
Istina, sistemske cenzura s kojom su se u bivšoj državi suočavali danas više nema, međutim cenzura koja proizlazi iz straha od šikaniranja i tzv. kulture otkazivanja perfidnija je i često opasnija. Istovremeno, spomenuti su redatelji, koji su kasnije slavu stekli kao pripadnici kolektiva "Praška filmska škola", bez zadrške rekli da su nakon odlaska od kuće i dolaska u Prag stekli bolje i temeljitije shvaćanje problema koji su ih mučili. Nostalgija koja bi ih periodički obuzela bila je u konfliktu sa stvarnim stanjem stvari i kod mnogih od njih se u glasu čula određena melankolija, pa čak i tuga.
Kada je Rajko Grlić u filmu koji je, podsjećam, snimljen 1968. godine, rekao da će Jugoslaven prilikom razgovora sa strancem spomenuti nogometaše Dragoslava Šekularca ili Slavena Zambatu, a da su mu čistačice u Češkoj spominjale glumca Jana Wericha i redatelja Miloša Formana, obuzela me velika tuga jer se tijekom prošlih 50 i više godina ništa nije promijenilo.
Bilo je teško slušati praške đake dok su slavili izdašnu i fokusiranu kulturnu i obrazovnu politiku Čehoslovačke jer hrvatska i dan danas prečesto djeluje stihijski i nefokusirano. Fascinantno je bilo čuti i kako su ti mladići detektirali da je zajedništvo, kakvo su vidjeli i osjetili na studiju, put ka napretku, a ne soliranje koje prevladava u Hrvatskoj.
Premda vizualno nije osobito interesantan, a paralela između pjesme "Le Tourbillon" (hrv. vihor) Jeanne Moreau u kojoj ova pjeva o velikoj ljubavi i ljubavi koju ovi praški đaci osjećaju prema svome drugom domu jasna i nedvosmislena, "Mi iz Praga" dokaz je da borba nikad ne prestaje i da joj se treba posvetiti.