Hoće li najgledaniji hrvatski dokumentarac slaviti i danas? Šanse da osvoji najprestižniju europsku nagradu su velike!

Središnja priča ovogodišnjih Europskih filmskih nagrada u kategoriji dokumentarnog filma je, bez sumnje, "Fiume o morte!", hibridni igrano-dokumentarni film Igora Bezinovića. Nakon što je obilježio početak prošle godine osvojivši glavnu nagradu Zlatni tigar na festivalu u Rotterdamu, Bezinovićev ju je film uspješno i zaokružio nominacijama za nagrade EFA-e. "Fiume o morte!" nominiran je za najbolji europski dokumentarni film. S obzirom na to da po novim (i poštenijim) propozicijama EFA-e svi nominirani dokumentarni i igrani filmovi konkuriraju ujedno i za glavnu nagradu (Europski film godine), tako je i Bezinovićev film jedan od petnaest kandidata za najvažniju nagradu.

Kolike su realno šanse da Bezinović dobije jednu od dvije EFA-ine nagrade? Što se tiče one za najbolji europski film, nisu velike. Ta nagrada gotovo uvijek odlazi igranim filmovima, a među pet igranih filmova u konkurenciji, tri su s važnim nagradama iz Cannesa, tako da bi pobjeda "Fiume o morte!" bila više od senzacije.

Stvari, međutim, stoje drukčije u kategoriji najboljih dokumentaraca. Tu su Bezinoviću suparnici još četiri filma, a od ta četiri, "Fiume o morte!" ima najzvučniju festivalsku nagradu, tako da riječki film ima nemale izglede.

Prvi od četiri filma koji su suparnici Bezinoviću za nagradu za najbolji dokumentarac je "Poslijepodneva samoće" (Tardes de soledad) katalonskog režisera Alberta Serre. Serra, inače igrano-filmski autor poznat po sporim i meditativnim filmovima, u filmu prati svakodnevicu jednog peruanskog borca s bikovima. "Tardes de soledad" osvojio je glavnu nagradu na festivalu u San Sebastiánu, što je po važnosti nagrada približno jednakovrijedna Bezinovićevoj.

Drugi nominirani film je "Riefenstahl" njemačkog redatelja Andresa Veiela. Film izlaže život i karijeru glavne Hitlerove propagandističke redateljice s naglaskom na njen trud da u poslijeratnoj Njemačkoj ispere svoje ime i sanira javnu reputaciju. Adut filma je uvid u privatni arhiv Leni Riefenstahl, uključujući korespondenciju, dnevnike i snimke telefonskih poziva. Film je u Hrvatskoj igrao s uspjehom na Human Rights festivalu koncem 2024.

Preostala dva nominirana filma imaju uz sebe jak adut - a to je rat. Jedan se od njih bavi Ukrajinom, drugi Gazom. "S Hasanom u Gazi" film je palestinskog redatelja Kamala Aljafarija koji prati sudbinu politički zatvaranog Palestinca od 2001. do danas. Igrao je, također, na zagrebačkom Human Rights festivalu koncem prošle godine. "Pjesme zemlje koja polako gori" ukrajinske redateljice Olhe Žurbe, pak, meditativni je mozaički dokumentarac koji prati realitet Ukrajine tijekom dvije godine rata. Riječ je o filmu koji je prošao puno festivala, listom uz hvalospjeve.

Dobitnika EFA-e je, ukratko, teško prognozirati. Bezinoviću i Serri naruku idu jake festivalske nagrade, ukrajinskom i palestinskom filmu politički kontekst i ratni realitet, a Veielov "Riefenstahl" je zaista vraški dobar film.