ZAGREB - Noćni brodovi, novi film Igora Mirkovića, večeras se premijerno prikazuje u hrvatskim kinima. Nekadašnjem televizijskom novinaru i redatelju hvaljenih dokumentaraca “Novo, novo vrijeme” (2001.) te “Sretno dijete” (2003.) ovo je prvi dugometražni igrani film, a u središtu je priča o ljubavi dvoje 70-godišnjaka (glume ih Ana Karić i Radko Polič) koji odluče pobjeći iz staračkog doma. Film je nastao po drami “Voljeni i mrtvi” Elvisa Bošnjaka, a Ana Karić opisala ga je kao hrvatsku verziju “Mostova okruga Madison”.
Nakon dva dokumentarna filma s izuzetno popularnim temama - politika i glazba - snimili ste igrani film s ne baš tako atraktivnom temom. Kako ste došli na ideju snimiti film o umirovljenicima?
- Film ne govori o reumi i visokom tlaku, nego o ljubavi. Glavni junaci jesu ljudi koji imaju dosta godina, no film ne bi trebalo određivati po njihovoj dobi. To je ljubavna priča o emotivnom odnosu dva lika, koja pokušava istražiti kako bi to izgledalo kada bi se zaljubili ljudi u dobi kada se smatra da više ne bi smjeli biti zaljubljeni.
Uloga života
Ana Karić izjavila je kako je mislila da u svojim godinama više nikad neće dobiti glavnu filmsku ulogu, no da joj je uloga Helene uloga života. Ipak, dugo ste se dvoumili oko izbora glumaca?
- Godinu i pol trebalo mi je da sklopim u glavi tko su glumci za te uloge. S jedne strane trebali su mi ljudi koji imaju krhkost, kako bi se moglo povjerovati da smo ih našli u staračkom domu, a s druge strane ljudi koji imaju životnu vitalnost, kako bismo mogli povjerovati da su oni sada živi i zaljubljeni. Trebalo mi je jako dugo da povjerujem da Ana Karić može izgledati kao netko tko živi u staračkom domu. Radko Polič za ulogu je smršavio između 20 i 25 kilograma kako bi dobio potrebnu krhkost, a Ana nas je dvaput zamolila da je vodimo na infuziju kako bi vratila snagu koju je u radu nemilice trošila... Dakle, oni su se stvarno ponašali kao da su na Olimpijskim igrama. Da su u pitanju bili manje disciplinirani glumci, sumnjam da bi bilo moguće napraviti film u samo šest tjedana.
Može li se reći da su ‘Noćni brodovi’, barem u drugom dijelu, film ceste?
- Da, nakon što pobjegnu iz staračkog doma, naši junaci kreću na svojevrsno putovanje života na koje idu u jednom autu, i utoliko to jest film ceste. Premda, ako ga već moramo žanrovski odrediti, mislim da je to zapravo klasična melodrama.
Glazba Tamare Obrovac
Ipak niste pobjegli od glazbe ni u ovom filmu - Tamara Obrovac zaslužna je za soundtrack. Kako je došlo do vaše suradnje?
- Glazbe u ovom filmu ima mnogo i presudna je za atmosferu. Izuzetna mi je čast što sam surađivao s Tamarom koju smatram vrhunskom umjetnicom, možda onim najboljim što hrvatska popularna glazba ima. Kako je film vrlo emotivan, trebao nam je netko tko će u njega ući bez kalkuliranja, a ona je u film ušla s punim srcem, sve je skladala isključivo svojim instinktom, s minimumom mojih uputa. Tamaru mi je preporučila montažerka Ivana Fumić koja je s njom surađivala na filmu ‘Što je muškarac bez brkova’. Zanimljivo, kao i za Anu Karić, ni tu isprva nisam bio siguran, točnije imali smo jako malo vremena za pisanje glazbe i bojao sam se da nema šanse da Tamara, koja je vrlo zaposlena, prihvati tako kratak rok.
Hoćete li se vratiti snimanju dokumentarnih filmova sada kad ste probali igrani?
- Ne pravim razliku između igranih i dokumentarnih filmova, pogotovo ne u vrijednosti. Podjela na dokumentarni i igrani film strašno je staromodna, pogotovo u današnje doba kad su dokumentarni filmovi vitalni, uzbudljivi, distribuiraju se u kinima i stvarno postaju prave male atrakcije za široku publiku. To su samo dva načina da se pričaju priče o ljudima i potpuno je nebitno radite li ih na jedan ili drugi način.
Kao u ‘Imenu ruže’
Pokretač ste filmskog festivala u Motovunu, koji prati imidž festivala s najboljim tulumima, gdje se ljudi dolaze prvenstveno zabavljati, a tek potom gledati filmove.
- U Motovunu smo u proteklih 13 godina pokazali više od tisuću filmova, najveći broj njih pred punim gledalištem i mislim kako to najbolje dokazuje da na naš festival dolaze ljudi koji vole filmove. S druge strane, ponosni smo na to što se naše zabave dugo pamte, pogotovo zato što su relativno kratkotrajne. Moram priznati da mi je malo čudno što toliko često moram odgovarati na to pitanje, da se stvarno ponašamo kao u ‘Imenu ruže’ gdje onaj svećenik želi spaliti sve knjige koje potiču na smijeh.
Jednom ste izjavili da je Motovun formativno mjesto jedne generacije, kao što je za vašu generaciju bio Kulušić?
- Razlog zašto volim raditi taj festival upravo je to što mi se činilo da je jedna generacija ljudi, koji sad imaju oko 30 godina, u Motovunu proživjela neke svoje procese otkrivanja slobode, stvaranja generacijskog koda; za njih je Motovun bio duhovno igralište gdje su se formirali kao generacija. Premda jako volim filmove i izuzetno vjerujem u njih, mislim da je ta stvar mnogo važnija od naše filmske misije. Vjerojatno je to i razlog što sam u tom poslu opstao 15 godina. Toliko sam dugo ustrajao raditi Motovun zato što mi se činilo da moj trud i napor imaju - ako to nije prepatetično reći - dalekosežne posljedice za cijelu jednu generaciju.