Tijekom devedesetih i dobrog dijela dvijetisućutih, Snježana Tribuson (1957, Bjelovar.) bila je ne najistaknutija, nego doslovno jedina hrvatska igranofilmska redateljica. Tijekom tog razdoblja Tribuson je potpisala neveliki, ali zanimljivi filmski i TV opus koji se dobrim dijelom sastoji od komedija u kojima se bavi ženama srednje dobi, njihovim samoćama, ritualima i supkulturnim interesima. Novi film Snježane Tribuson “Sve najbolje” također je sličan. Riječ je o komediji koja će idućeg vikenda otvoriti ovogodišnji pulski festival. Tom prilikom razgovarali smo s redateljicom.
Mnoge kinematografije sklone su raditi specijalizirane božićne ili novogodišnje komedije. Ovo je - čini mi se - međutim, prvi slučaj da u Hrvatskoj netko snima “božićnu komediju”. Je li to bio cilj?
- Božićno vrijeme sam izabrala jer je to dio godine u kojem se usamljenost najteže podnosi, a junaci mog filma su uglavnom usamljenici. Poslije sam shvatila da bi složenica “božićna komedija” možda mogla imati i neku marketinšku ulogu u plasmanu filma, a meni je publika važna.
Zanimljivo je da se film bavi svijetom opere. Opera se kod nas doživljava kao buržujska i elitistička. Čini mi se da ste je nastojali prikazati drukčije, kao veselicu, spektakl u najčišćem obliku?
- Gledajući operne predstave, primijetila sam da najbolji operni redatelji paze na to da opera bude zabavna, jer to i jest u intenciji većine njih. David McVicar, moj najdraži operni redatelj, režira operu kao spektakl i zabavu. Vrlo često su mu među statistima i plesači, žongleri i akrobati, a ponekad mu scenografiju rade ljudi koji rade taj posao za prestižne rock-koncerte. Opera “Don Giovanni” je zapravo u podnaslovu obilježena kao komična drama i ima puno komičnih elemenata. U nekim prizorima kao što je ovaj u mom filmu može postati i pomalo kičasta veselica.
Operni par glume pjevačica (Renata Pokupić) i glumac nepjevač (Ozren Grabarić). Kako ste riješili glazbene scene? Je li sve to bilo nasihronizirano?
- Ja sam zamislila da uloge opernih pjevača igraju pravi operni pjevači. Razgovarala sam s Renatom Pokupić koja je bila za, a moja producentica je uspjela dobiti Roda Gilfryja, američkog opernog pjevača kojeg iznimno cijenim, da odigra ulogu pjevača. Ali on je u vrijeme naših proba imao probe u Zürichu i nikako se nije uspijevao osloboditi, a ja nisam željela raditi film bez proba. Onda sam se sjetila da je Ozren Grabarić odlična opcija jer je odličan glumac, pokazao je muzikalnost u “Maestru”, a i srednju školu je završio u Barceloni, pa sam pjevača iz Amerikanca promijenila u Španjolca i pitala Ozrena da li bi htio ulogu gdje mora pjevati operu na talijanskom, a govoriti engleski i španjolski… On je rekao da je samo to čekao. Umjesto njega je ariju ipak otpjevao Levente Molnar, pjevač iz Budimpešte.
Uzeli ste za glavnu žensku ulogu pjevačicu Pokupić. Izvrsno glumi pogledom i neverbalno, no gotovo uopće ne govori. Jeste to napravili da biste joj olakšali kao nekome tko nije dramski glumac?
- Ne. Slučajno je tako ispalo. Renatu sam doživjela kao vrlo čvrstu i razumnu osobu, pa ako ona vjeruje da nešto može, onda i ja vjerujem da može. I fascinantno mi je bilo gledati je na opernoj pozornici, gdje više nema one nekadašnje operne ekspresije, već je sve postalo glumački suptilnije i bliže nama filmskog senzibiliteta. Razlog tome je što većina velikih opernih kuća snima svoje opere i prodaje ih na DVD-ima, a na snimkama bi pjevači koji pretjerano glume izgledali nakaradno.
U filmovima često tjerate glumce da glume na španjolskom. U “Meliti Žganjer” Filipa Šovagovića. Ovaj put Ozren Grabarić fakat glumi Španjolca. Jeste li imali jezičnog asistenta?
- Iako je Ozren završio školu u Španjolskoj, svejedno je imao učitelja Španjolca koji je kontrolirao njegov izgovor i koji ga je učio kako Španjolac izgovara engleski.
Čini mi se da je ovo nekako godina Ksenije Marinković. Kod vas glumi u lakoj komediji, u “S druge strane” i “Dobroj ženi” u sumornim dramama, no kao da su to zapravo jako slični likovi - introvertnih običnih žena kojima život nije pošao onako kako su zamislile?
- Istina. Nisam o tome prije mislila, ali u oba filma neki lik iskoristi njenu usamljenost i potrebu da bude s nekim, i prevari je. Kod mene je ta prevara, doduše, bez neke pretjerano zle namjere prema mojoj junakinji, ali kod Ogreste je opaka.
U europskom se filmu gorljivo priča o rodnoj podzastupljenosti redateljica, čak se spominje cilj da do 2020. pola filmova budu “ženski”. Vi ste dugo bili jedina žena s dugometražnim film(ovim)a u hrvatskoj kinematografiji. Sad se upravo događa nevjerojatan val redateljica koji ste mogli pratiti i kao nastavnica na ADU. Kako na to gledate?
- Igrani film je bio teško dohvatljiv za žene, međutim to se zadnjih godina promijenilo i to mi je jako drago. Prije dvije godine Vlatka Vorkapić je imala iznimno gledan film. U međuvremenu su još četiri redateljice snimile duge igrane filmove. Nekoliko njih trenutno razvija projekte i priprema duge filmove. Mislim da je dugi igrani film bio muška utvrda već i zbog toga što je najskuplji, te se oko dobivanja sredstava uvijek nešto događalo. Sada je sve transparentnije i reguliranije, a mislim da to ženama više odgovara.
S bratom Goranom ste puno radili za TV. No, s kinom je bilo manje sreće, iako ste (koliko znam) još 80-ih trebali režirati jedan njegov krimić. Može li se to promijeniti?
- Brat i ja prije 14 godina zajedno smo napravili “Ne dao bog većeg zla”. Krimić “Siva zona” imali smo u planu nešto ranije, ali su moja naivnost i neiskustvo s producentima presudili tom projektu. I danas bih rado radila krimić, ali svijet mojih naivnih i usamljenih žena baš i nije pretjerano stimulativan mome bratu. “Prva damska detektivska agencija” autora Alexandera McCalla Smitha primjer je onoga što mi je blisko. Prva damska detektivska agencija u Podravini - bio bi naslov.
Planovi, idući projekti?
- Radit ću kratki film po priči Tanje Mravak “Dok je trajao Roland Garros”. Nakon toga brat i ja planiramo novu humorističnu seriju.