Ujesen godine 2018. vlada francuskog predsjednika Macrona odobrila je porez na energente koji je jako povisio cijenu benzina. Vladina mjera izazvala je masovne demonstracije. Demonstranti su bili mahom radnici i siromašniji ljudi iz ruralnih i prigradskih prostora. Poveznica im je bila što su dnevno ovisni o automobilu, a znak prepoznavanja na prosvjedima također je bio automobilistički - žuti prsluk. Prosvjedi su stoga i nazvani "prosvjedima žutih prsluka".
Populističke i ne sasvim ideološki artikulirane, demonstracije su se povremeno izvrgnule u divljanje i palež. Policija je na to reagirala brutalno. U javnost su izlazile brojne pritužbe demonstranata na neproporcionalno nasilje policije. Takvih je priča bilo mnogo, a jedna od njih tema je filma u četvrtak prikazanog u natjecateljskom programu festivala u Cannesu. Film o kojem je riječ zove se "Dosje 137", a režirao ga je Dominik Moll.
Junakinja "Dosjea 137" je Stephanie (Léa Drucker), bivša inspektorica odjela za narkotike koja je kad je postala majka uzela smireniji policijski posao: postala je inspektorica Generalne inspekcije francuske policije, francuskog ekvivalenta onom što bi Amerikanci zvali "internal affairs". Stephanie bi se inače bavila korumpiranim policajcima. No u jeku prosvjeda žutih prsluka odjel joj je zatrpan tužbama izranjavanih demonstranata.
Jednog joj dana tako u ured uđe prigradska majka kojoj je sin pogođen gumenim metkom u sljepoočnicu. U bolnici je s natučenom lubanjom, ima migrene i kognitivne smetnje, nanovo uči govoriti. Njegovi prijatelji tvrde da ga je policajac upucao bez ikakvog razloga. Stephanie počne istraživati slučaj, jedan od mnogih. Ipak, postoji nešto što je veže za slučaj. Majka i sin su iz Saint-Diziera, istog radničkog mjestašca iz kojeg potječe i ona te gdje joj još živi majka. Ispostavi se da je majka stradalog njezinoj majci bila patronažna sestra.
Stephanie i njezin tim počnu istraživati događaj tipičnim detektivskim metodama. Preko uličnih kamera rekonstruirali su kretanje skupine policajaca u civilu. Uspjeli su utvrditi njihov identitet i itinerer te noći. Policajci, međutim, niječu incident. Tvrde da se ništa nenormalno nije dogodilo: samo su se branili od napada. Stephanie naposljetku na snimci jedne od uličnih kamera uoči sjenu na prozoru sobe obližnjeg finog hotela. Netko je tu bio i vidio. Ispostavi se da je ta osoba crna hotelska spremačica. No crnkinja iz "banlieuea" ne vjeruje policiji i ne želi surađivati. Ljutita je. U njezinom su kvartu, veli, policijska maltretiranja svakodnevica, njezini se crni i arapski susjedi stalno žale i ne dogodi se ništa.
PROČITAJTE VIŠE ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti‘ nominiran je za Oscara. Ovo je o njemu napisao Pavičić: ‘Ključna priča za ratove 90-ih...‘
Sad kad su murjaci jednom naudili nekom bijelcu iz predgrađa, digla se fertutma. Spremačica je bijesna. Ipak, nakon dugog natezanja Stephanie pokazuje snimku događaja koju je snimila s prozora. Na njoj se jasno vidi da ozlijeđeni nije bio agresivan, da su dvojica policajaca pucala, a jedan ga je polegnutog i ranjenog cipelario. Stephanie traži pritvor i suspenziju. No tek tu stvari postaju komplicirane. Jer u obranu policajaca diže se sindikat. Stephanien bivši muž, i sam policajac, hoda sa sindikalnom povjerenicom, pa istraga zamuti i junakinjin obiteljski život. Osumnjičeni su pripadnici interventne jedinice koja je nakon bombaškog napada na Bataclan stekla herojsku auru. Nadređeni peru ruke od Stephanie. Počinitelji budu brzo pušteni, a to im omogući da se pravno iskobeljaju. Pucala su dvojica, no samo je jedan pogodio, a ne zna se koji, što znači da, dok vlada omerta, nitko ne može biti okrivljen.
Redatelj "Dosjea 137" Dominik Moll zanimljiv je autor, specijalist za nenametljive žanrovske filmove. Rođenjem Nijemac, američki student, a francuski redatelj, Moll je pažnju skrenuo ranih 2000-ih s dva nelagodna konceptualna trilera koji su u Hrvatskoj igrali na festivalima, "Harry, vaš najbolji prijatelj" (2000.) i "Leming" (2005.). Osobno jako volim njegov mozaički krimić "Samo životinje" (2019.), ambijentiran u Francuske Alpe. Godine 2022. Moll je snimio još jedan policijski proceduralni krimić, "Noć dvanaestog", za koji je dobio francuskog Oscara, Césara. "Dosje 137" tipični je Moll u najboljem smislu. Film dobro funkcionira kao proceduralni krimić s istragom i detektivkom.
Uz to, film podsjeća na dobre američke dokudrame kao što su "Svi predsjednikovi ljudi" ili "Spotlight". Nadovezuje se na dugu, dobru liniju francuskih filmova kao što su "Razred" ili "Poliss", u kojima se analiziraju društvene institucije. Film se bavi možda ključnim pitanjem današnjih zapadnih demokracija, naime: zašto ljudi institucije više ne doživljavaju svojima? Zašto je nestalo, ako je postojalo, povjerenje u državu i je li to povjerenje definirano klasnim iskustvom? Moll se tim pitanjima bavi na način da svaki lik razumijete i da svaki ima svoje razloge.
"Dosje 137" možda nije tip filma za koji očekujete da zgrabi festivalske nagrade. Ali Mollov "policier" daleko je odskočio u natjecateljskom programu Cannesa koji barem u svojoj prvoj trećini nije donio puno favorita. U natjecateljskom programu pažnju su najviše skrenula dva ambiciozna, ali malo precijenjena filma. Prvi od njih je "Dva tužitelja", novi film briljantnog ukrajinskog dokumentarista i (ne tako briljantnog) igranog redatelja Sergeja Loznice. Loznica je rusofoni Ukrajinac, politički čvrsto ukrajinski usmjeren, no svoje je sunarodnjake svejedno naljutio kad se usprotivio sankcijama protiv opozicijski usmjerenih ruskih filmaša. Veliki se dio Lozničina opusa sastoji od seciranja i polemičkog raskrinkavanja sovjetsko-velikoruske ideologije, posebice veze crkve, vlasti i represije. I "Dva tužitelja" su takva.
Film je snimljen u Latviji, u cijelosti na ruskom jeziku, s ruskim glumcima koji su bili kritični prema Putinu i agresiji. Snimljen je po pripovijetci rusko-ukrajinskog pisca i sibirskog uznika Georgija Demidova. Radnja se zbiva u SSSR-u 1938., na vrhuncu staljinističkih čistki. U zatvoru se nađe bivši državni tužitelj, desetljetni komunist kojeg je NKVD priveo u čistkama. Stari tužitelj uspije krišom iz tamnice prošvercati pritužbu svojoj vlastitoj bivšoj službi - tužiteljstvu. U zatvor stoga stiže mladi, ambiciozni tužitelj (Aleksandar Kuznjecov) kojem je uznik bio profesor. Mladi pravnik otpočinje istragu, ide u Moskvu istjerati stvar, no - kako možete pretpostaviti - završi i sam uhapšen. Dobro napravljeni film neće vam o staljinizmu reći nešto što već ne znate, no Loznici to vjerojatno nije ni bio cilj. Cilj je očito bio podsjetiti na jezivu podudarnost pravne nesigurnosti i represije u tadašnjoj Rusiji i onoj danas.
PROČITAJTE VIŠE Završio je Cannes, podsjećamo na filmove koje je gledao naš kritičar: punkokrvni spektakl, neobičan horor, fijasko slavnog redatelja...
Drugi film koji se podosta komentira je "Zvuk padanja", ambiciozna feministička kostimirana drama dosad malo poznate Njemice Masche Schilinski. Glavni "lik" filma je jedna kuća - veliko ruralno imanje u istočnonjemačkoj provinciji Altmark. "Zvuk padanja" montažno vezuje četiri generacije žena koja su živjele ili žive u toj kući. Jedna se fabularna linija zbiva nakon 1918., kad žene vode kućanstvo pokraj obogaljenih muškaraca koji su se vratili iz rata. Druga 1945., kad se 2. rat bliži kraju, a žene strepe jer se Sovjeti približavaju, a dopiru glasovi da siluju žene. Treća se fabularna linija zbiva u vrijeme DDR-a, a četvrta danas, unutar hipsterske intelektualne obitelji. Film je vizualno jako zanimljiv, spone s jedne fabule na drugu su maštovito zanimljive, ima tu režijski lijepih stvari. No njemačka je redateljica film natrpala s toliko samoubojstava, incesta, okrutnih običaja i čemera da bi to bilo previše i za Thomasa Bernharda.
Uz spomenute, glavni je program donio i film "Sirat" španjolsko-francuskog redatelja Olivera Laxea. Laxe inače nije potpuno nezanimljiv redatelj. Vrijedi pogledati njegov film "O que arde" (O kako gori) na galicijskom jeziku, koji tematizira šumske požare, a glavni je junak osumnjičeni piroman. Nažalost, "Sirat" je budalaština. Film prati oca (Sergi Lopez) kojem je tinejdžerska kći nestala u Maroku nakon što je otišla na rave party u pustinju. Španjolski otac stoga s maloljetnim sinom stiže u Maroko. Obilazi partyje i traži kćer. Na jednom raveu poveže se sa skupinom ocvalih partijanera koji lunjaju uokolo nomadski u dva kombija. Pridruži im se - da bi svi skupa završili u minskom polju.
Glavna vizualna impresija filma je elektronička muzika koja odzvanja praznom Saharom, i to kao čista audiovizualna impresija jest upečatljivo. No likovi, radnja i motivacija na razini su dječjeg vrtića. Za likove suputnika Laxe je koristio naturščike koji jesu zanimljivi kao fizionomije. Ali dao im je puno dramskih zadataka - plakanja, zdvajanja, ljutnje - što kod naturščika obično ogoli činjenicu da oni naprosto nisu glumci te da znaju glumiti samo sebe. "Sirat" je film baš pun mana koji se u glavnom programu našao iz teško objašnjivih razloga.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....