Bio je jedan od tipičnih zagrebačkih indie kids iz druge polovice devedesetih. Motao se oko Radio Studenta, Močvare, KSET-a, radio kao DJ, bavio se videoprojekcijama, opsesivno fotografirao, a i cure su ga voljele. A onda je njegov život, na samom pragu zrelosti, u 29. godini iznenada stao, jednog jako vrućeg lipanjskog dana 2006. Njegovo ime je Marko Čaklović, bio je, prije svega, talentirani fotograf, student kamere na zagrebačkom ADU, pri kraju života kao čovjek zaslužan za vizualni dio nastupa i dio kultnog zagrebačkog sastava Tena Novak. O njemu je Ivan Ramljak, njegov najbolji prijatelj iz tih važnih, formativnih godina sazrijevanja, napravio dokumentarni film pod nazivom "O jednoj mladosti".
"Sanjali smo o tome da jednog dana snimimo film. Ja kao redatelj, on kao snimatelj. To je i bio jedan od razloga zašto je nastao ovaj film", kaže pri kraju svog dokumentarca Ramljak koji je svog pokojnog prijatelja i potpisao kao snimatelja svog filma. Naime, "O jednoj mladosti" je sastavljen isključivo od Čaklovićevih fotografija i videomaterijala koji su ostali za njim, a koje su sačuvale njegova majka Koraljka Čaklović i sestra Nevena. S glasovima u offu njegovih prijatelja, djevojaka, sestre. Tako se pokušava rekonstruirati priča - o jednoj mladosti.
Najbolji na Balkanu
I Ivan Ramljak je jedan od tih zagrebačkih indie kids koji su na prijelomu stoljeća harali zagrebačkom nezavisnom scenom. Ako ste se u to vrijeme muvali na koncertima nezavisnih ili avangardnih, malo poznatih svjetskih bendova koje je Mate Škugor organizirao u KSET-u ili pohodili tek otvorenu Močvaru - prvo u Runjaninovoj gdje je danas notorni narodnjački klub H2O, a tek kasnije u Trnju, na Savi, vrlo vjerojatno ste zapazili visokog, dugokosog i kovrčavog, uglavnom tihog Ramljaka. Barem je takav bio moj dojam. "O jednoj mladosti" njegov je diplomski film.
Ramljak je late bloomer, nakon godina provedenih na FER-u, režiju završava kao ozbiljni četrdesetinešto godišnjak. Sa sentimentalnim dokumentarcem o prerano izgubljenom prijatelju koji je ujedno i kronika jedne generacije. Film je već na samom početku svog festivalskog puta prilično uspješan - proglašen je najboljim balkanskim dokumentarcem na uglednom festivalu dokumentarnog filma u Prizrenu, a osvojio je i Grand Prix na nedavno održanim Danima hrvatskog filma.
U filmu vidimo tek malo VHS-a; Markove snimke nekoliko godina mlađe sestre Nevene u haustoru Galićeve zgrade u Vukovarskoj gdje su stanovali, pa video napušene vožnje u Ramljakovu Renaultu 4 oko zagrebačke džamije ili gotovo pa artistička snimka nekakvog bizarnog porno filma s mladenačkim glasovima u offu koji komentiraju događaje na ekranu. Sve ostalo su Čaklovićeve crno-bijele fotografije. Ramljak je prošao kroz arhivu od gotovo 15 tisuća fotografija kako bi posložio svoj film.
Osim što imaju izrazitu dokumentarističku vrijednost pa iz silnih fotografija djevojaka, prijatelja, ljetovanja, autoportreta, prizora nespremljenih stanova, dobijete snažan osjećaj jedne, kako protagonisti filma u jednom trenutku kažu, ekstremno hedonističke mladosti, te fotografije pokazuju i mladog, talentiranog fotografa s pomalo čak staromodnim smislom za poetične, malomišćanske prizore iz života. Marko je snimao fotoaparatom Nikon F 90 X i u filmu je mnogo ljetnih fotografija.
Naime, Čaklović i Ramljak proveli su zajedno čak sedam uzastopnih ljeta - od 1997. do 2003. godine, u staroj Renault četvorci, s još nekolicinom prijatelja obilazeći jadranske otoke. Iz tog razdoblja su neke od najpoetičnijih slika u filmu, a kaže Ramljak, one su ujedno i fotografije kojima je Marko i najviše bio zadovoljan.
Marko i Ivan se upoznaju 1996. godine i zajedno sudjeluju u osnivanju Radio Studenta koji su zamislili poput kultnog, ljubljanskog Radio Študenta. Dvadesetdvogodišnji Ramljak tada na Radio Studentu vodi emisiju "Nikad čuo" u kojoj predstavlja, kao što ime emisije nagovješćuje, nepoznate domaće, uglavnom demo bendove. Tri godine mlađi Marko - dakle tada mu je tek 19, radi kao tehničar u toj emisiji, a ima i svoj program posvećen psihodeličnoj glazbi.
Ramljak studira na Fakultetu elektrotehnike, a Marko često mijenja studije; neko vrijeme studira matematiku pa se upisuje na indologiju i etnologiju na Filozofskom…. No, dvojicu mladića povezuje, odnosno uopće cijelu tu generaciju, strast prema glazbi i filmu, uglavnom nezavisnom, indie rocku ili manje poznatim žanrovima glazbe, kao i suvremenim art filmovima koje je tada, podsjeća nas Ramljak, gotovo nemoguće bilo gledati u hrvatskim kinima.
Marko i njegova nekoliko mlađa sestra Nevena često su živjeli sami. Njihova majka Koraljka (otac je davno napustio obitelj) radila je u Ini i često je na nekoliko mjeseci izbivala zbog posla. Tako je neko vrijeme radila i u Nigeriji. Djeca su bila iznenađujuće samostalna, no ipak je njihov stan u Vukovarskoj postao mjesto generacijskog okupljanja; neprestano je netko svraćao, pušilo se, pilo, gledalo filmove, razgovaralo… S jednog od svojih putovanja u Nigeriju mama je donijela i prve ploče Fele Kutija. I tu počinje Markova strast prema funku; skuplja raritetne funk ploče i kao DJ u sklopu Groodanja postaje poznat upravo po puštanju takve glazbe. U dokumentarcu samo u jednoj sceni čujemo funk, priču uglavnom prati ambijentalna glazba grupe Tena Novak.
Polako pred nama izrasta slika jednog senzibilnog i svestranog klinca, možda umjetnika u nastajanju, začudne ležernosti, koji se jednostavno predaje trenutku. Najviše "mesa" njegovoj slici, osim Ramljakove naracije, daju priče Markovih djevojaka - Marcele i Vedrane. Posebno je dojmljiva Vedranina priča koja je s Markom prohodala još kao srednjoškolka i s njim provela pet intenzivnih godina.
Na studij snimanja na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti uspijeva se upisati u drugom pokušaju, nakon što je prvi put odbijen jer je razvio fotke na ostacima fotopapira koje mu je poklonila Zlata Vucelić. Čaklović je bio uglavnom nezainteresiran za bilo kakav oblik profesionalnog angažmana koji bi mu donosio novac. Kao DJ je zarađivao jedva džeparac, a neke ozbiljnije angažmane, kaže Ramljak, uglavnom je odbijao. "Zvao sam ga da sa mnom ide raditi u Klik - odbio me: U jednom trenutku je čak radio i kao snimatelj na Big Brotheru, no izdržao je vrlo kratko."
No, njegove su se fotografije ipak pojavile na omotima albuma nekih domaćih izvođača kao što je Matija Dedić Trio. Zanimali su ga samo umjetnički angažmani. Tako se počeo baviti videom i videoprojekcijama. Jedan od takvih svojih angažmana imao je i na ZeKaeMovoj predstavi "Ana Karenjina" iz 2005. godine. Radio je video i za nastupe Tene Novak, grupe koja se nazvala po imenu svoje violinistice i na gradskoj indie sceni u to je vrijeme imala kultni status izvodeći neobičnu ambijentalnu muziku.
Nesretne kombinacije
Što se dogodilo s Markom Čaklovićem? Film, zapravo, ne daje jasan odgovor. Nekad najbolji prijatelji, Ramljak i Čaklović s vremenom su se ipak udaljili. Njegova iznenadna smrt nekoliko godina kasnije, tog vrućeg lipnja 2006., zbog nesretne kombinacije gina i heroina, sve sudionike ove priče izuzetno je potresla. Nitko od njegovih prijatelja nije znao da je Marko imao problem s teškim drogama. Ako je imao uopće? Ili je njegova tragična smrt posljedica tek povremenog eksperimentiranja.
"Zadnji put smo se vidjeli mjesec dana prije nego što je umro. To je bio već period od nekoliko godina kada smo se rjeđe viđali. Išli smo zajedno na koncert Seuna Kutija na ljubljanskim Križankama. I dok smo mi ostali ludovali, on je gotovo nezainteresirano stajao nekoliko redova iza nas. Pa ipak je to bio najmlađi sin Fele Kutija, a mi smo za njim bili ludi!" prisjeća se u telefonskom razgovoru Ramljak.
Film "O jednoj mladosti" u gledatelju izaziva osjećaj vrlo sličan onom koji doživite kada čujete istoimenu poznatu pjesmu. q
Pred nama izrasta slika senzibilnog i svestranog klinca, možda umjetnika u nastajanju, začudne ležernosti, koji se jednostavno predaje trenutku. Čaklović je bio uglavnom nezainteresiran za bilo kakav oblik profesionalnog angažmana koji bi mu donosio novac