U crnohumornoj romantičnoj komediji "Palo lišće" Akija Kaurismäkija više je soli negoli šećera, tako to opisuje finska glumica Alma Pöysti koja u filmu igra Ansu, siromašnu, usamljenu radnicu koja se zaljubljuje u čovjeka koji se u životu tješi i od života sklanja u alkohol.
Alma Pöysti formirana u poznatoj finskoj umjetničkoj obitelji (kći je redatelja Erika Pöystija i unuka glumaca Lassea Pöystija i Birgitte Ulfsson), jedina je finska glumica ikad nominirana za Zlatni globus. Bilo je to nedavno, za ulogu u filmu "Palo lišće", ta nježna a opora melankolična drama svojevrsni je nastavak poznate proleterske trilogije Akija Kaurismäkija ("Sjenke u raju", "Ariel" i "Djevojka iz tvornice šibica").
Na razgovor u Europski parlament, gdje ju je čekalo puno novinara, došla je posve nepretenciozna, krajnje opuštena, u iznošenim čizmicama, nenašminkana, kose spontanim pokretnom uhvaćene u labavi rep, svezan u torbi netom napipanom gumicom. Pöysti za glamur ne haje, na trenutak je podsjetila na obespravljenu radnicu koju glumi u "Palom lišću".
Film "Palo lišće" bio je nominiran za Nagradu publike LUX, koju organizira i s gledateljima iz 27 zemalja EU i zastupnicima Europskog parlamenta dodjeljuje Europski parlament s Europskom filmskom akademijom, u partnerstvu s Europskom komisijom i udrugom Europa Cinemas.
Alkoholizam na Sjeveru
* Glumite ženu koja ima traumatično iskustvo vezano uz alkohol i djetinjstvo, obitelj, a onda se zaljubljuje u muškarca koji pije. Alkohol je i inače bitna tema u Finskoj, veliki društveni problem.
- Da, vjerojatno je tako na cijelom sjeveru Europe. Žena koju glumim, kad shvati da voli alkoholičara, napravi, rekla bih, vrlo ‘moderan‘, suvremen izbor, donosi odluku kakvu danas možda donose mlade žene, kakvu su žene prije jako rijetko donosile. Ona, koliko god je duboko zaljubljena, njemu kaže: ‘Volim te, ali neću tvoj problem. Alkohol je tvoj problem i ja ne želim imati posla s tim.‘ To je teška odluka. Puno češći izbor bi bio da žena ipak bude s tim muškarcem i da ga pokušava spasiti, da vjeruje da će ga baš ona nekako uspjeti odvući od alkohola. Ali ne, u ovom modernom scenariju ta pametna žena, makar joj to slama srce, praktički mu poručuje: riješi se alkoholizma i onda se možemo ponovo naći. To je vrlo suvremen pogled na stvari.
* Kaurismäki u svojim filmovima donosi dva tipična momenta finske kulture i komunikacije: tišinu i humor. I ovdje je to jako naglašeno.
- Tišina je nama Fincima urođena, to nam je kao neka nacionalna oznaka. Tišinu ne doživljavamo neugodnom, već nečim što je vrlo duboko. Ako s nekim dijelite tišinu, makar ništa nije izgovoreno zapravo se puno toga događa i puno toga je rečeno. U njoj je i neka intimnost. I neka tenzija. I onda netko izvali šalu. E, to je prilično finski. Ovo je jedan od najtiših filmova na kojem sam ikad radila, koncentracija cijelog tima je bila jako visoka, a u isto doba bio je to i jedan od najhumorističkijih setova, stalno su bile neke šale, zapravo smo se puno smijali. Finci imaju poseban način humora, a Kaurismäki je i tu stvarno majstor. Ima taj jedinstveni humor kakav je, mislim, nemoguće kopirati. U njegovim je filmovima baš humor to što likovima pomaže proći kroz dan, ići dan za danom, jer svi ti ljude žive teškim životima, ali protkana je neka toplina i ljudskost.
I silno veseli da ljudi širom svijeta razumiju taj Kaurismäkijev humor.
Jer, šala često teško funkcionira u nekom drugom jeziku, u nekoj posve stranoj kulturi, ali ovo svugdje dopire do ljudi.
* Ovo je i socijalna drama. Je li film na bilo koji način svrnuo pozornost finske javnosti na prekarne uvjete rada?
- Mogu reći da doista jest. I prije nego što je izašao ovaj film bila je dosta glasna javna debata o prekarijatu. A onda je i film potaknuo novu diskusiju o radnicima koji rade bez ikakvih prava, bez ugovora, koji mogu preko noći završiti na ulici. Novinari su našli neke supermarkete i kompanije gdje se doista događaju stvari koje su opisane u filmu.
Povjerenje
* Poznato je da Kaurismäki, osim što ima vrlo specifičan redateljski rukopis, ima i vrlo specifičan način rada. Ostavlja li Kaurismäkijev način rada prostora za umjetničku slobodu glumcima?
- I da i ne. Sve je u scenariju vrlo jasno i sasvim precizno rečeno, unutra baš sve piše. Na glumcima je ‘samo‘ da scenarij jako, jako pažljivo čitaju, u njemu su svi odgovori. Ništa ne treba dodati ili poboljšati. Shvatite da ako napravite kako je opisano, da će bit dobro.
Aki ne želi probe, ni pojedinačne niti skupne. On kaže: nauči tekst, ali nemoj ništa pretjerano pripremati.
Ja sam, doduše, prije snimanja išla ponovo pogledati sve njegove filmove, jer osjećala sam da je ‘Palo lišće‘ povezan s ranijim filmovima, s ranijim pričama.
Osjećala sam kao da lik kojega igram može biti daleka rođakinja nekih drugih likova iz ranijih filmova i bilo mi je bitno ući u tu atmosferu.
Aki doslovce kadar snima samo jedan put. Doduše, nije posve fanatičan po tom pitanju, pa ako baš pogriješite možete snimati još jednom ili, ako je baš neka katastrofa, onda možete napraviti i treći put. Ali, uglavnom je samo jednom.
* Nema proba, nema ponavljanja, kako se glumac osjeća kad ulazi u takav projekt? Kako je vama bilo na početku, kad ste krenuli snimati?
- Prvi dani takvog snimanja za glumce su zastrašujući. I ne samo za glumce, već vjerojatno i za sve ostale koji rade na filmu. Bila sam u velikom strahu. No, onda mi se, nakon nekog vremena, počelo sviđati tako raditi, jer počela sam i sama razmišljati da kad se nešto događa, da se to zbiva jednom, čak i pred kamerom se zbiva samo jednom. I to mi je postalo bitno.
Ako se dogodi da snimamo drugi put, teško je to ponavljati, jer ako ponavljate onda je tu uvijek neki mali sloj prijetvornosti koji se prije nije dogodio. Naravno, to je posao, i glumci i inače stalno ponavljaju kadrove i glume, to nam je sastavni dio posla, ali ako uspijete od prve napraviti neku scenu, osjećate da ste uhvatili baš nešto bitno. I onda postanete opsesivni da uhvatite te trenutke, da baš tako radite, uvučete se u to kao da je to posve uobičajen način rada, kao da do jučer niste umirali od straha znajući da se snima samo jednom.
* Što je najbitnije što ste ponijeli iz te suradnje s Kaurismäkijem?
- Jako sam puno, recimo, naučila o povjerenju. O povjerenju u publiku i o povjerenju u tišinu. Aki pušta gledatelju da iščita iz priče i iz likova ono što svakoj pojedinačnoj gledateljici ili gledatelju treba, on ne vjeruje da ljudima treba puno objašnjavati. Za takav stav treba imati hrabrosti, dati ljudima priče koje su očišćene raznih slojeva. A njegove su baš temeljito očišćene.
* S ovim filmom bili ste nominirani za Zlatni globus u kategoriji najbolje glumice, što je presedan u finskoj kinematografiji. Je li vam to otvorilo neka nova vrata?
- S uspjehom treba pažljivo, jer to može biti i vrlo toksično. Važno mi je dobiti dobar scenarij, igrati dobre uloge u dobrim filmovima. To mi je puno važnije nego biti prisutna na, recimo, američkom ili nekom drugom tržištu.