Bitka kod Visa - koja se zbila 20. srpnja 1866. - vjerojatno je najveća i najkrvavija pomorska bitka koja se dogodila na hrvatskoj strani Jadrana. Premda se po otisku koji je ostavila u kulturi i pučkoj memoriji ne može mjeriti sa strahotom Lepanta, ta strašna bitka odnijela je ogromne ljudske gubitke i na dno povukla tisuće života.
Sa stanovišta vojnog ratovanja, ta se bitka smatra svojevrsnim povijesnim međašem - prvom bitkom u kojoj su prevagu imali metalom oklopljeni brodovi, te posljednjom bitkom u kojoj se brodove potapalo tako što ih se bušilo provom. U ratno-povijesnom smislu, ta bitka nije bila presudna: unatoč pobjedi austrijske flote admirala Tegetthoffa, Austrija je u konačnici izgubila i rat, kao što je izgubila i cilj rata - pokrajinu Veneto i Veneciju. Ipak, mnogi će analitičari reći da je pobjeda u viškoj bitci zapriječila talijanske aspiracije prema bivšim mletačkim posjedima - dalmatinskim otocima.
Upravo zbog toga, ta bitka u dva nacionalna narativa ima oprečno mjesto: u talijanskom se oplakuje kao koban poraz, a u hrvatskom pokatkad slavi kao “naša” pobjeda: ironično “naša”, jer je u toj bitci tek jedan kolonizator pobijedio drugoga.
Brod tragične sudbine
Na Festivalu mediteranskog filma u Splitu u petak se prikazuje jedan izvrsni dokumentarac koji pomalo razglobljuje mitove o “našima” i “njihovima”, i to ne samo mitove s ove strane Jadrana. Riječ je o filmu “I leoni di Lissa” (Lavovi Visa) koji kao redatelj potpisuje talijanski dokumentarist Nicolò Bongiorno.
Striktno gledano, Bongiornov film je putopisno-arheološki dokumentarac. Film prati skupinu talijanskih i hrvatskih ronilaca koji nastoje locirati i preroniti olupinu talijanskog admiralskog broda Re d’Italia u dubinama pokraj Visa. Ipak - Bongiornov film je i mnogo više: on je posveta zajedničkoj jadranskoj maritimnoj kulturi, te - ponajviše - maritimnoj kulturi grada Komiže. Bongiornov film već je u Italiji prikazan na nekoliko festivala (Firenca, Trst). U petak na Mediteranskom festivalu ima i splitsku premijeru, a nakon toga će se “vratiti kući” na Vis gdje će biti premijerno prikazan 22. lipnja.
Glavni junak Bongiornovog filma je jedan brod kratke i tragične sudbine. To je talijanski zapovjedni brod “Re d’Italia”, za to doba super-moderna oklopnjača sagrađena u njujorškom škveru W.H. Webb godine 1863. Zapovjedna oklopnjača talijanske flote bila je u službi samo dvije godine kad je iz Ancone isplovila na svoje posljednje putovanje. Na čelu talijanske flote Re d’Italia je krenuo u napad kojem je cilj bio uništiti utvrde Visa i pripremiti pješački desant.
Brojniju i jaču talijansku flotu sjeverozapadno je od Visa dočekala bitno slabija austrijska flota kojom je zapovijedao Mariborčanin Wilhelm von Tegetthoff. Tegetthoffovo ljudstvo sačinjavali su mahom Venecijanci, Tršćani, Istrani, Kvarnerci i Dalmatinci. Uslijed loše komunikacije i taktičkih pogreški talijanska se flota raspršila, a Austrijanci su napali i uništili glavninu. Re d’Italia je dočekao svoj kraj kad ga je austrijska oklopnjača Erzherzog Ferdinand Max probušila oklopljenom provom.
Povezane priče
Udarac je na oplati napravio rupu široku pet metara zbog koje je talijanski zapovjedni brod potonuo za 20 minuta. Od 560 članova posade, s brodom je potonulo njih više od 400, a zapovjednik broda Emilio Faà di Bruno je - navodno - na zapovjednom mostu sebi pucao u sljepoočnicu. Njegovo tijelo s još 400 tijela mornara ostalo je u željeznoj grobnici kojoj se tek približno znala lokacija. Brod je, znalo se, potonuo sjeverozapadno od Visa, približno ispred danas izumrlog viškog sela Oključina.
Na tu lokaciju u filmu kreće talijansko-hrvatska ronilačka ekspedicija u kojoj su i domaći ronilac Veljan Zanki te podvodni snimatelj Roberto Rinaldi koji je snimio opčaravajuće lijepe prizore podmorja. Oni prvo lociraju brod sonarom, a potom s kamerom kreću put dna.
A usporedno s ekspedicijom, režiser Bongiorno plete još dvije međupovezane priče. Prva od njih je ona o lokalnoj, viškoj i komiškoj maritimnoj kulturi. U toj priči talijanskim filmašima kao “čičerone” služi čovjek koji je izveo na vidjelo tu umalo zaboravljenu baštinu - a to je profesor dijalektologije sa splitskog sveučilišta Joško Božanić.
U filmu, Božanić Talijanima otkriva tajne komiškog pomorskog leksika. Film prati komišku djecu koja u školi prave makete falkuše. Bongiorno dokumentaristički prati tradicionalnu regatu falkuša put Palagruže u lipnju te tradicionalno spaljivanje gajete na dan Svetog Nikole u studenom. Bongiornov film velika je posveta dalmatinskoj maritimnoj etnologiji, a upravo su ti dijelovi filma potakli ushit talijanskih recenzenata filma.
Llingvistički moment
Na neki način, Bongiornov film sugerira kako je upravo ta i takva maritimna kultura zapravo prevagnula u viškom boju. U filmu Bongiorno intervjuira riječkog novinara Giacoma Scottija i talijanskog povjesničara Francesca Tibonija koji naglašavaju lingvistički moment kao onaj koji je bitno odredio rezultat viškog boja. U viškoj bitci talijanska je flota bila brojnija i jača, ali je izgubila zbog dezorganizacije. Razlog toj dezorganizaciji za Tibonija je lingvistički.
Te 1866. Italija je tek ujedinjena. To je doba prije radija i TV pa standardni jezik sporo prodire u mase. Flotu su sačinjavale tisuće neobrazovanih i sirotih mornara iz Genove, Napulja ili Apulije koji su se uzajamno jedva razumijevali, a komandni je lanac pucao zbog notornog nesporazumijevanja. Istodobno, u austrijskoj su floti mornari desetak nacija: Nijemci, Talijani, Česi, Hrvati, Slovenci, Bokelji. Oni se - međutim - perfektno razumiju, a perfektno se razumiju jer svi na brodu govore istim jezikom, jezikom koji je bio lingua franca pomoraca od sjevernog Jadrana do Krete i Rodosa.
Taj je jezik - paradoksalno - bio veneto (venecijanski), jezik koji danas, opravdano ili ne, držimo “samo” jednim talijanskim dijalektom. Talijane je pobijedila flota kojoj je radni jezik bio jezik jedne talijanske regije, a da apsurd bude veći, svjedoči i često spominjana anegdota. Slavenski i njemački mornari su pobjedu slavili kličući zaštitniku Mletaka: “živio Sveti Marko!”
Upravo tu, stoljetnu i transjadransku maritimnu kulturu Bongiorno nalazi na današnjem Visu. U jednoj sceni tako profesor Božanić nabraja pred kamerom niz jednostavnih glagola brodskih komandi - glagola koje razumije svaki ribar od Katalonije do Rodosa: tira, buta, mola, kaca, šija, orca, vira. Taj jezik - živ u ribarskoj Komiži - bio je esperanto kojim su komunicirali Tegetthoffovi mornari.
Na kraju, evo i odgovora na pitanje koje je jamačno prvo palo na pamet svakom čitatelju ovog teksta starijem od pedeset godina. Da - tako je: Nicolò Bongiorno jest nešto Mikeu Bongiornu, “talijanskom Oliveru Mlakaru”, najpopularnijem voditelju iz slavne ere talijanske televizije. Nicolò je Mikeov sin, a svoj je film i posvetio slavnom i popularnom ocu. Nicolò Bongiorno je k tomu i hvarski zet. Zaljubio se u našu otočanku, a ako je po filmu suditi, zaljubio se očito i u naše otoke. Toj je ljubavi filmom “Lavovi Visa” sročio najljepše ljubavno pismo.