ZAGREB - Za filmofile, to je postao događaj bez presedana. S početka veljače, dugometražni dokumentarac “Cinema Komunisto”, prvijenac naočite Beograđanke Mile Turajlić (sedamdeset i osmo godište, dakle u trideset drugoj), u trajanju od okruglih sto minuta, poslije vrlo zapaženoga uspjeha na festivalu “Sedam veličanstvenih” u srpskome glavnom gradu, uvršten je u svakodnevni repertoar u dvorane dvaju modernih multipleks kinematografa, da se pohrva s najizvikanijim igranim hitovima, uz onu kockarsku: “Pa da vidimo kako će se nositi”.
I eto iznenađenja: više od mjesec dana predstave su bile izvrsno posjećene, uz spontanu, jedinstvenu ocjenu gledatelja da je uradak gotovo nepoznate redateljice, scenaristice i jedne od koproducentica, koji su došli vidjeti nakon učinkovite usmene predaje, bio doista pun pogodak.
I Pula i Motovun
“Cinema Komunisto” je nakon završetka, lanjske 2010., praizveden na uglednim smotrama dokumentarnih ostvarenja, najprije u Amsterdamu, a potom i u Trstu, gdje je dobio i jednu od najviših nagrada. Taj uspjeh mu je utro prolaz da ga ove godine pozovu na festivale u Sofiju, Sao Paulo, San Francisco i na Cipar, dok autorica iz dana u dan, kao na iglama, očekuje i potvrde iz Hrvatske, iz dugovijeke Pule, u areni rimskoga cara Vespazijana, i puno mlađega, ali već glasovitoga Motovuna.
“Kad bi vam ostavili mogućnost da se odlučite, što biste prije izabrali: Pulu ili Motovun?” stavljam na kušnju Milu Turajlić, a ona uz smijeh očekivano odgovara:
“Oboje! I Pulu, koja je nastala davno prije moga rođenja, ali i Motovun, nastao s mojom razbuktalom opsjednutošću dokumentarnim filmom!”
Tek nakon što se o “Cinema Komunisto” počelo pisati i govoriti i pošto je krenuo u osvajanje kinematografa, što Mila nije očekivala, moglo bi se obistiniti nadanje iz njenih najsmjelijih snova da će to biti jedan od jako rijetkih dokumentarnih filmova nastalih na prostoru negdašnje Jugoslavije koji će vratiti uloženi novac, nalik već kultnome i međunarodno proslavljenom “Skopju 63.” Veljka Bulajića, o potresu koji je razorio makedonsku metropolu i požnjeo sijaset najviših priznanja.
Film u plusu
“Malo je tko zaradio stvarajući dokumentarce, ali oni su, svejedno, moje trajno opredjeljenje. Napokon, sa svojim prvim filmom već sam provela dobar dio života u tome žanru!” odrješito najavljuje Mila Turajlić kakvu bi budućnost najviše voljela.
Raspad Avala filma
Bila je sjajna njena zamisao da napravi priču o rađanju i utjecaju filma u poratnoj Jugoslaviji, a napose o neutaživoj pasiji “najmilijega sina svih naroda i narodnosti”, trostrukoga narodnog heroja i doživotnoga vladara Josipa Broza Tita, kako ne može proći noć, a da mu, prije odlaska na počinak, ne odvrte neki igrokaz.
Počela je sa zamisli da istraži prostrano podignuti atelje Avala filma, ponikloga u beogradskome najzelenijem predgrađu Košutnjaku, s megalomanskom nakanom da postane najveća filmska kuća na Balkanu koja će se nositi s rimskom Cinecita, a jednoga dana čak i s nedodirljivim američkim Hollywoodom. Mila Turajlić ga je zatekla u žalosnome stanju posvemašne propasti.
“Stari kostimi, sobe pune postera, projekcijske dvorane pretvorene u skladišta neostvarenih scenarija, slike koje prekrivaju prašne podove.
Najprije sam razgovarala sa starijim filmskim zaposlenicima i od njih tražila da mi govore o prošlim vremenima, u nakani da otkrijem kakva je bila uloga filma u oblikovanju jugoslavenskoga društva. Umjesto klasičnoga pristupa, opredijelila sam se za odlomke igranih filmova kao temelj za izlaganje onoga što želim izložiti.
Maršalova uloga
Trebalo mi je više od godine dana da prikupim tristotinjak filmova i kataloški sredim njihov sadržaj. Tijekom istraživanja nametnula se Titova nezaobilazna uloga u filmskoj industriji. Bila je uvelike anegdotski poznata njegova ljubav prema filmu, ali tek s otkrićem ključne osobe koja će mi otkriti da je čovjek koji je odlučivao o sudbini države koju je vodio istodobno i režirao njene filmove.
Bio je to Titov kinooperater Aleksandar Leka Konstantinović, koji mu je pune trideset dvije godine, bez dana predaha, iz večeri u večer, birao i puštao filmove. Nadasve samozatajan najprije se jako opirao da stane pred kamere jer mu se činilo da su nakon njegove smrti Tito i Jugoslavija bili nepravično ocrnjeni čak i od osoba iz njegova najbližega okruženja.”
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA