Ironično je da bivši supružnici ovih dana različito prolaze u sezoni nagrađivanja. Kathryn Bigelow i James Cameron bili su u kratkom braku od 1989. do 1991. i sve donedavno uživali su posve različite reputacije: on je bio “kralj svijeta”, kako je uskliknuo na dodjeli Oscara kada je njegovom “Titanicu” pripalo 11 pozlaćenih kipića, a ona nezavisna filmašica, kojoj je kultni “Pakleni val” najpoznatije ostvarenje u karijeri.
Ozbiljna borba
Bigelowica je, međutim, prošle godine režirala - za skromnih 10 milijuna dolara - “Narednika Jamesa” , koji je ove jeseni zadivio američku kritiku, i trenutačno ga od New Yorka do Los Angelesa proglašavaju ostvarenjem godine. Cameron je, pak, po nekim procjenama, napravio najskuplji film svih vremena “Avatar”, ali ga ozbiljna priznanja zasad mimoilaze, pa čak ga ni inače tolerantni Američki filmski institut nije uvrstio među deset najboljih filmova u 2009. (“Narednik James” se, dakako, našao u tom društvu).
Nameće se zaključak da je Kathryn Bigelow za malo novca napravila odličan film, a Cameron za jako puno - slab. Ipak, nije baš tako. “Avatar” je fantastični akcijski spektakl, koji prvenstveno računa na starije klince u multipleksima, a “Narednik James” je tjeskobna ratna drama namijenjena ozbiljnoj publici. Već po samoj kategorizaciji očito je da će se nagrade lijepiti na ovaj potonji, dok onaj prvi čeka drugačija, vrlo ozbiljna borba - da povrati goleme troškove produkcije.
Vizualna parada
Zašto je Američki filmski institut zaobišao “Avatara”? U pravilu, umjetnička su udruženja podozriva prema novim tehnologijama, a Cameronov film najavljivan je kao ostvarenje koje će revolucionirati modernu kinematografiji, no kada smo ovoga ljeta vidjeli prvih petnaestak minuta “Avatara” u 3-D tehnici, većina nas je zaključila da je u pitanju blistava vizualna parada, ali posve virtualna: kao da gledamo još jedan savršeno animirani film. Dok je takvih megalomanskih proizvoda, udruge poput Američkog filmskog instituta preferirat će male filmove, u kojima pravi ljudi hodaju pravim ulicama.
Ima još problema. “Avatar” se bavi svijetom budućnosti, dalekom planetom Pandora, na koju su se iskrcali znanstvenici sa Zemlje, u namjeri da se domognu dragocjenog minerala koji bi riješio energetsku krizu. Mineral, međutim, kontroliraju domorodačka plemena, bića plave kože i velikih žutih očiju, visoka bar pet metara. Kako bi ih umilostivili, zemljani su smislili avatare, tj. umjetne inačice pripadnika tih plemena, koje pokreću ljudi iz posebnih kupola. Zadatak je avatara nagovoriti stanovništvo Pandore da im prepusti nalazište minerala.
Kraj ciklusa
Prvi je nedostatak takvog zapleta što je štos sa avatarima - populariziran zahvaljujući video igrama - već korišten u nizu filmova (recentni je primjer “Gamer” s Geraldom Butlerom): Cameron ga se možda prvi dosjetio davne 1995. godine, no kada je napravio film, našao se na kraju ciklusa recikliranja. Drugo, priča o sukobu okrutnih zavojevača i idiličnih domorodaca prastara je matrica: imate je u bezbroj revizionističkih filmova o kaubojima i Indijancima, u pustolovnim i povijesnim filmovima koji se odigravaju u egzotičnim krajevima, pa i u “Kozari” Veljka Bulajića. Prikazivanje tragične sudbine kolektiva uvijek je na rubu patetike, a u sjajnim Cameronovim filmovima “Osmi putnik 2” i “Terminator 2” - u kojima se grupica individualaca odupire nadmoćnom protivniku - nje nikad nije bilo.
Blizu cirkusa
“Avatar” je politički korektan film, jer kritizira militarizam (iako je fasciniran vojnom tehnologijom) i pohlepu velikih kompanija, no još bi bilo bolje da je imao premijeru u doba dok je Bush bio na vlasti. Ovakvu tiradu protiv kapitalizma prvi bi potpisao Obama, čime se Cameronova oštrica poprilično izgubila. Redatelj se previše zaigrao u visinama u koje se uzdigao proteklog desetljeća, pa nije ni zamijetio što se zbiva na zemlji.
Da ne bude zabune, “Avatar” je impresivan i uzbudljiv film, jer je Cameron vješt i vizualno darovit redatelj, a svijet koji je stvorio zbilja vrijedi vidjeti. No sve je to vrlo blizu cirkusa, kojem netko s Cameronovim talentom ne bi smio težiti.