Godine 1947. britanski klasik Carol Reed snimio je triler “Odd Man Out” u kojem ozlijeđeni ilegalac IRA-e progonjen luta noćnim Belfastom, ne znajući kome može vjerovati. Branko Bauer je rekao kako ga je taj film nadahnuo za najbolji hrvatski triler “Ne okreći se, sine”.
Film “'71” britanskog režisera Yanna Demangea - prikazan drugog dana Berlina - modernizirani je , preokrenuti remake “Odd Man Out”. Demangeov film ambijentiran je u Belfast 1971., u vrijeme kad su tenzije u Sjevernoj Irskoj na vrhuncu. Junak filma je Gary ( Jack O’Connell), mladić iz centralne Engleske koji se prijavi u vojsku i dobije raspored u Belfastu. Sudjeluje u raciji u katoličkom kvartu koja se pretvori u krvavi kaos. Vojska se povuče i ostavi premlaćenog Garyja samog usred katoličkog susjedstva. Kad Gary konačno pređe “mostarsku” Nevis Street i domogne se protestantske četvrti, tamo svjedoči kako oficiri u civilu asistiraju protestantskim bombašima. Postaje neželjeni svjedok kojeg progone radikali obaju boja, a jedinu mu pomoć pruži katolički liječnik.
Isti DNA
Režiser filma Yann Demange je debitant koji je ispekao zanat na britanskoj televiziji. Sličan je po tome Paulu Greengrassu, koji je također s televizije u kina prešao jednim sjevernoirskim filmom (“Bloody Sunday”), da bi potom postao vodeći holivudski režiser. Demange je režiser od istog DNA: britanski film naučio ga je uvjerljivom oku za realizam, a imate dojam da bi sutra mogao režirati premlaćivanje Daniela Craiga u nekom budućem “Bondu”.
“'71” je uzorno napravljen, zanimljiv film kojem se može tek prigovoriti politički korektna shematičnost: sve je u filmu simetrično, postoje umjereni i zadrti među katolicima i protestantima, s obje strane postoji izmanipulirana omladina te radikali koji se preko bojišnice lijepo razumiju. Svijet volimo tumačiti tako jednostavno, no on je obično kompliciraniji.
Natjecateljski je program donio njemački film “Jack” Edwarda Bergera. Riječ je o socijalnoj drami o dječaku koji se mora skrbiti o mlađem bratu dok je njihova mlada, neodgovorna mater pobjegla preko vikenda s muškarcem. Film je vrlo dobar, no možda i previše podsjeća na braću Dardenne, pogotovo “Dječaka s biciklom”.
Smisao za samoironiju
Najzabavnije iskustvo bio je ipak film “Otmica Michela Houellebecqa” Guillaumea Niclouxa. Ova dokudrama temelji se na (navodnom) incidentu iz 2011., kad je pisac na nekoliko dana nestao, a potom se pojavio i tvrdio da je bio otet, pa pušten. Je li se to doista dogodilo ili imamo posla s književnom Kristinom Ćurković teško je reći, no Nicloux je ekranizirao te “događaje” tako što otmičare glume glumci, a Houllebecq glumi samog sebe u poprilično woodyallenovskoj maniri.
Pritom je provodni geg filma to da je Houllebecq toliko naporan da ga čak ni otmičari nisu mogli izdržati duže od par dana. Ipak, piscu treba nešto priznati: ovim filmom pokazao je smisao za samoironiju koji me osobno ugodno iznenadio.