Majka je glavnog glumca nagovarala da da uopće ne glumi u tom ‘luzerskom filmu‘, uvjeti su bili teški i neobični. I promijenio je povijest

U kina diljem Hrvatske kreće film Novi val, a mi podsjećamo na tekst Jurice Pavičića, koji je film gledao u Cannesu.

Skupina ljudi koju će se kasnije nazivati "francuski novi val" prvi se put na okupu našla u drugoj polovici pedesetih. Okupio ih je jedan filmski časopis, bez ikakve sumnje, najutjecajniji filmski časopis koji je ikad izlazio. Ime tog časopisa bilo je Cahiers de cinema.

Od polovice pedesetih, za taj je časopis počela pisati skupina zaluđenih filmofila koji su gutali suvremenu produkciju i pisali bezobrazne i nadahnute tekstove. Povezivao ih je zajednički ukus. Voljeli su talijanski neorealizam, Melvillea i Bressona. Voljeli su Hollywood, ali ne onaj prestižni oskarovski, nego tada podcijenjene režisere kao što je Hitchcock. Francuski film nisu voljeli. Smatrali su da je okoštao, literaran, opterećen diktatom scenarija i verbalizmom. Ta skupina mladih kritičara pišala je svakom u šešir i nije vagala riječi. Pri tom su, međutim, svi imali tajnu slabost: sami su željeli režirati.

Starija generacija samo je čekala kad će se pojaviti prvi filmovi mladih ikonoklasta da ih ismiju. A onda se dogodilo neočekivano. Prvi filmovi Claudea Chabrola, Agnès Varda i Françoisa Truffauta su se pojavili, ali ništa tu nije bilo za ruganje. Jer, bili su odlični. "Novi val" se rodio.

Godine 1960. hajp oko novovalovaca već je nabujao. Većina glavnih aktera časopisa već je snimila prvi film, mahom dobre. Osim jednog. Taj jedan bio je mladi Švicarac Jean-Luc Godard, 30-godišnjak koji je bio među najdarovitiim i najotrovnijim kritičarima časopisa. Nije se, međutim, nikako uspijevao domoći režije sve dok te 1960. u polugaražnim uvjetima nije snimio "Do posljednjeg daha". To je film koji će postati hit i klasik, te zasigurno najreprezentativniji (ne najbolji!) film novog vala.

A nastanak i snimanje tog filma sad su i sami postali tema filma. Riječ je o filmu "Nouvelle vague" (Novi val) američkog redatelja Richarda Linklatera. Linklaterov crno-bijeli film snimljen na francuskom humoristička je kronika jednog od najvažnijih poglavlja povijesti filma. Linklaterov film prava je hrana za upućene filmofile. No, "Nouvelle vague" je k tomu i šarmantan, pametan i zabavan Novi val je iz Francuske odašiljao američkom filmu fanovsku posvetu. Stigao je uzvrat: jedan američki režiser napravio je fanovsku posvetu francuskoj filmskoj kulturi.

Radnja Linklaterovog filma počinje 1960. Truffaut je već snimio "400 udaraca", oko njegovih i Chabrolovih filmova već se diže prašina, jedino briljantni ali frustrirani Godard nema još film. Ekipa, međutim, i dalje piše za časopis kojeg uređuju još dva režiserska klasika, Rohmer i Rivette. Vise po kinima, debatiraju o filmu, muvaju se po umjetničkim zabavama gdje se udvaraju Juliette Greco. Godard (Gulliaume Marbeck) očajnički želi snimiti film. Pronalazi u novinama priču o ubojici, stanovitom Portailu, koji se u Parizu skrivao kod američke ljubavnice. Producentu de Beauregardu (Bruno Dreyfurst) nudi tritment. Producent pristaje, ali uz niz osigurača. Scenarij mora pisati Truffaut, a Chabrol mora biti na špici. Film mora biti jeftin. Mora imati jednu zvijezdu. Glavnog muškog glumca odabrao je i pronašao Godard: bio je to Jean Paul Belmondo (Audry Dullin), tada anonimni amaterski boksač s neznatnim glumačkim iskustvom. Zvijezda je stoga morala biti ženska. Preko prijateljeva prijatelja Godard dođe do Jean Seberg (Zoey Deutsch) čiji honorar je bio četvrtina budžeta. Počinje snimanje koje će trajati malo: dvadeset dana.

Guillaume Marbeck u filmu Novi ‘val‘

Supplied By Lmk/landmark/profimedia/Supplied By Lmk/landmark/profimedia

Linklaterov film pokazuje kako se skupina ljudi koja je ušla u povijest našla na istom poslu rubno slučajno. Belmondo je dobio ulogu po prijateljskoj liniji. Njegova imućna buržujska majka nagovara da da uopće ne glumi u tom luzerskom filmu, uvjerava ga da mu svojim vezama može naći ulogu kod pravog režisera. Seberg je šokirana poluamaterskom produkcijom i Godardovim načinom rada. Dok snimanje debelo traje premišlja se bi li napustila film, svađa se s Godardom i smatra ga nepripremljenim diletantom. Suprugu spočitava što je je uvalio u to sranje. Nije tada mogla ni pomisliti da će baš to biti uloga koja će joj obilježiti kratku karijeru.

Godard je od početka film htio raditi potpuno drukčije. Glumcima ne da ranije scenarij da dijaloge ne bi učili unaprijed napamet. Da bi dobio pokretljivost i fleksibilnost slike, želi snimati 16mm kamerom. Sretna je okolnost bila ta što je snimatelj Raoul Coutard, kojeg mu je nametnuo producent. bio bivši vojni snimatelj, pa je imao iskustva snimanja dokumentaraca šesnaesticom. Ali, 16mm je bučna, što znači da se zvuk mora nasinkronizirati. Godard želi snimati bez rasvjete na ulici, za što im treba osjetljivi fotografski Ilford film. No, pošto njega nema u dovoljno dugim rolama moraju sljepljivati omote ili snimati u kratkim kadrovima do petnaest sekundi. Glumci i glumice ne smiju nositi make up. Godard želi autentičnu vrevu ulice. Stoga snimaju bez redara i dozvole, s kamerom zamaskiranom u poštanska kolica. Godard je opsjednut time da autentični, slučajni život uđe u film: skripterici čak zabranjuje da uklanja i dodaje predmete sa scene kako bi dobila kontinuitet.

Šarmantan, šašav i duhovit

Najveći dio Linklaterovog filma je rekonstrukcija snimanje filma koje traje dvadeset dana i prilično je kaotično. Godard je mušičav, traži inspiraciju. Jedan će dan raditi deset sati, drugi dan sat ili dva, dok se on "smisli". Jednog dana Godard je otkazao snimanje zbog želučanih tegoba. No, producent ga je našao kako u bistrou igra šah, nakon čega se potuku. Producent je čak poslao pismo ekipi i priprijetio da će povući novac ako se ne bude snimalo u urednim osmosatnim smjenama. Godardov način rada izluđuje svih. Coutard kuloarski kaže kako Godard "ima jednu jedinu sreću: što njih dvoje (glumce) kamera voli." Seberg je na rubu ludila: misli da je joj je ta film glupa pogreška. Na dan kad snimaju završnu scenu filma žestoko se zavadi s Godardom. Prema scenariju ona bi trebala dečku kojeg je već izdala policiji dok umire još i ukrasti novčanik. Seberg se usprotivi: ne želi vlastiti karakter pretvoriti u baš takvu ništariju. Srećom, Godardu su proradila intuitivna ticala pa ju je poslušao.

Linklater je ovaj film o filmu snimio u potpuno francuskoj produkciji, na francuskom jeziku i s francuskim kastom- dakako, uz iznimku Deutch koja glumi Amerikanku Seberg. Za glavne muške uloge odabrao je razmjerno nepoznate glumce- oba su fizički jako slični Godardu i Belmondou, osim što je Dullinu koji glumi Belmondoa dodao protetički boksački nos. Film je veliko, eruditsko, znalačko ljubavno pismo francuskom filmu. Stoga se ne treba čuditi što se u filmu makar u jednom kadru pojavljuju svi, pa i najsporedniji akteri "novog vala", od kritičara i režisera do budućih kustosa i selektora. U jednom od prizora redakciju Cahiersa posjećuje Roberto Rossellini, čovjek kojeg su novovalovci jako voljeli. On im drži kratko predavanje, a u sobi je 160 ljudi. Tu su- u par kvadrata- svi tadašnji i budući klasici- od Rohmera, Rivettea do Varde.

Sve to skupa je, naravno, strašno zanimljivo filmofilima i profesorima filma. No, srećom, "Novi val" nije film koji će biti zanimljiv samo njima. Linklater je čovjek koji je uvijek znao biti i Hollywood i onkraj Hollywooda, raditi filmove koji su bili obrazovani i pametni, a istodobno perolako zabavni. Te vrline ima i "Nouvelle vague". Film je šarmantan, šašav, duhovit, a istodobno ljubavno pismo filmskoj povijesti. Cannes ‘25 dobio je prvog pravog favorita.