ZFF je u utorak donio i najiščekivaniju ovogodišnju jesensku hrvatsku premijeru. U kinu Europa prvi je put u Hrvatskoj prikazan “Ne gledaj mi u pijat”, film debitantice Hane Jušić koji je premijeru imao u rujnu na venecijanskoj Mostri, da bi u međuvremenu nanizao i podosta inozemnih nagrada.
ZFF je gotovo svake godine u glavnom programu imao bar jedan hrvatski film. Ove ih godine ima čak tri, od kojih nisu baš svi bajni. Ali, film Hane Jušić ne samo da ima mjesto u toj konkurenciji, nego ne bi bilo nepravedno da u njoj osvoji i nagradu. Po prvi put, jedan hrvatski film spada u najbolje koje ZFF uopće prikazuje.
U policijskoj marici
Osim Jušićkine obiteljske groteske, glavni program ZFF-a u utorak i srijedu je donio još tri filma. Među njima, najintrigantniji je “Sukob”, film egipatskog režisera Mohameda Diaba. Diabov film dinamični je, brzi i majstorski režirani politički high concept koji se zbiva u Kairu u ljeto 2013. Lider Muslimanske braće Mohammad Morsi upravo je zbačen s vlasti, vojska i policija zavode red na ulicama, Morsijeve pristaše masovno protestiraju, a pristaše sekularizma organiziraju protuprosvjede. U tom općem kovitlanju, policija stiže na ulice i trpa s reda ljude u marice. Diabov film u 97 minuta prati zbivanja u jednoj takvoj marici. Štos je u tome što ljudi utrpani slučajno u policijski furgon nisu ni po čemu istomišljenici: tako da, kako film teče, postaje sve teže razlučiti tko su komu protivnici: ljudi unutar furgona ili policija izvana.
Diabu je uspjelo unutar limitiranog prostora i limitiranih režijskih mogućnosti napraviti raskošni, vizualno dojmljivi i dinamični film.
Rumunjski triler “Caini” (Psi) također je - kao i “Sukob” - stigao na ZFF iz canneskog programa Izvjestan pogled. Junak filma Bogdana Mirice je Bogdan (Dragos Bucur), gradski mladić koji doputuje u moldavsku provinciju da bi prodao napuštenu djedovu kuću i oranice uz ukrajinsku granicu. Junak - međutim - ubrzo shvati da ta prodaja svima baš i ne odgovara, jer napuštena kuća i zemljište služe kao podesni čekpoint za šverc iz Ukrajine. “Psi” su - ukratko - nešto poput istočnoeuropskog tex mexa, svojevrsni “No Country for Old Men” u postkomunističkoj zabiti. Taj koncept su ljudi zavoljeli, film je posvuda dobro prošao, no ja moram priznati da ga baš ne volim. Dva su razloga. Prvi je što Mirica odviše jaši na autokolonijalnim klišejima o divljoj istočnoj provinciji. Drugi i važniji razlog je što “Caini” imaju rupa kao žanrovski proizvod: detekcijski element nije osobito sofisticiran, a finale je trilerski zbrzano.
Velikih 5
Nekoliko zanimljivih filmova prikazano je i u popratnim programima Ponovno s nama i Velikih 5. Unutar Velikih 5 svakako je najveća atrakcija bio “Elle”, erotski triler Paula Verhoevena kojim se stari nizozemsko-holivudski mačak na velika vrata vratio u europski film. Film o poslovnoj ženi (Isabelle Huppert) koja otpočinje čudan odnos sa maskiranim provalnikom/silovateljem pravi je koktel seksa, suspensa i transgresije - dakle, baš ono što je Verhoeven u najboljim danima bio.
Unutar Velikih 5 publici se svidio i “Tschick”, omladinsko-pustolovni film tursko-njemačkog režisera Fatiha Akina, film koji bi se mogao opisati kao svojevrsni “Huckleberry Finn” u istočnonjemačkoj provinciji, sa jednom starom Ladom Nivom umjesto splavi.
Što se razočaranja tiče, ono najveće je “Planetarium” Francuskinje Rebecce Zlotowski. Film o spiritizmu i usponu antisemitizma u francuskoj filmskoj industriji 30-ih, u kojem glume Natalie Portman i Lily-Rose Depp, nažalost je tek zbrka površno nabacanih ideja.