Nakon smrti osnivača festival u Splitu nije održan prošle godine. Obnovila ga je skupina njegovih mlađih suradnika. Zapao ih je težak posao

Film "Lijepa i čista soba" austrijsko-njujorške umjetnice Marije Petschning pobjednik je Split film festivala, festivala novog filma u dugometražnoj konkurenciji. U kratkometražnog programu SFF/FNV glavnu je festivalsku nagradu odnio film "Per finta" (Pretvarajmo se) talijanskog režisera Diega Fossatija.

Na splitskom festivalu- koji je završen proglašenjem nagrada u utorak- nagrađena su još tri filma. Posebno priznanje žirija dobio je film "Moj prijatelj Miles" belgijskog režisera Pietera Solte. U kratkom programu priznanje žirija dobili su još filmovi "Impivaara" Patricka Sӧderlunda i "Rečeno učinjeno" Micaha Webera.

Pobjednički film austrijske autorice kronika je jedne njujorške sustanarske zajednice kroz nizanje cimera, u hibridnoj dokumentarno-igrano- eksperimentalnoj formi. Žiri festivala pohvalio je "uspješno spajanje dokumentarnog i igranog", te "uspjeli auto fikcijski pristup filmskom mediju koji upečatljivo reflektira poziciju vizualne umjetnice u suvremenom svijetu." Film zaista jest zanimljiv i među jačima u splitskom programu.

Split film festival koji je okončao u utorak obnoviteljski je. Nakon smrti osnivača Branka Karabatića FNF nije više održan, da bi ga ove godine obnovila skupina njegovih mlađih suradnika i bivših studenata lokalne akademije UMAS. Oni su nastavili programski smjer festivala –orijentaciju na formalno začudne i hibridne filmove koje je teško žanrovski svrstati. Nove organizatore zapao je težak posao da povrate vidljivost festivalu koji je godinama bio očajno organiziran i postupno izgubio publiku. Vide se prve naznake da u tome uspijevaju: festival je bio organizacijski tečniji, organizatori su ga napravili vidljivijim u gradu otvorivši nova projekcijska mjesta na trgovima i u dvorištima povijesne jezgre, te čak i na selu u Zagori. Festival je imao i ponešto inozemnih gostiju. Obnovljen je nekoć uvaženi, a potom ugašeni program novih medija. Dojam je, međutim, da je paralelnih događanja bilo i previše- barem za broj publike koji SFF u ovom trenutku ima.

Što se samog programa tiče, on je bio nevelik i kvalitativno neujednačen. Jedan od zanimljivih naslova festivala prikazan je već na otvaranju. Riječ je o dokumentarcu "Javni bazen Numakage" Japanca Shingoa Ota. Film prati posljednjih 50 dana javnog otvorenog kupališta u predgrađu Tokija. Kupalište se ruši zbog proširenja željezničke stanice. Ota snima kroniku posljednjih dana kupališta prateći stalne kupače (među njima zajednicu homoseksualaca), čistače, spasioce i voditelja objekta koji zadnji dan brizne u plač. Pri tom se film pretvara u zanimljivu studiju radne etike i mentaliteta: iako će sutra izgubiti posao, spasioci se postrojavaju i zaklinju da će svoj posao do kraja odraditi perfektno.

Ugodno je iznenađenje i autofikcijski film "Alma Blu" Talijanke s berlinskom adresom Alice Palchetti. Autobiografski film prati lezbijsku Talijanku s juga, iz Messine, koja autom ide preko Italije na jug da stigne na sestrino vjenčanje. Taj road movie autorici služi da je poveže s nizom živopisnih karaktera. Palchetti puno koristi dokumentarne snimke talijanskih ulica, svagdana, procesija, uličnog života koji postaju okidač za junakinjino preispitivanje zavičaja. Film jako podsjeća na roman Marija Dessiatija "Razdomljeni" koji je preveden kod nas, a na sličan način propituje kopču Berlin- talijanski Jug.

Dva najveća razočarenja festivala su dva filma koja su zvučala najambicioznije. "Punku" Peruanca Fernandeza Molera nešto je poput folklornog horora inspiriranog andskim vjerovanjima. Junakinja filma je siromašna djevojka koja pronađe tinejdžera izbodenog oka koji pati od potpune amnezije. Skrbi o njemu sve dok se ne pojavi dječakova obitelj kojoj se lokacija gdje se dječak nalazi obznanila u snu. Oni za nagradu djevojku pozovu u grad i predlože joj da se javi na natjecanje za miss. Istodobno, oko nje obigrava demon koji se hrani ljudskim očima. Jako ambiciozan film koji koketira s dokumentarnim i igranim, s više žanrova i formata filma na koncu se pretvori u zbrku u kojoj je teško pohvatati konce.

Drugi jako ambiciozni- a ne sasvim uspjeli- film festivala je "Memory Hotel" istočnog Nijemca Heinricha Sabla. Riječ je o ambicioznoj (i vizualno zaista impresivnoj) stop-animaciji koju je Sabl radio četvrt stoljeća, od konca 90-ih. Film koji je tako dugo rađen ima i nemale pretenzije: da bude alegorija komunističke Njemačke (DDR-a).

Junakinja filma je Sophie, djevojka koja s roditeljima 1945. bježi pred Crvenom armijom. Zabasaju u hotel u istočnoj Njemačkoj gdje joj nacistički oficir ubije oca da bi s njega svukao civilnu odjeću i otarasio se uniforme. Sophie- sada siroče- ostane u hotelu u koji stiže sovjetska vojska i pretvara ga u kantinu. Tijekom desetljeća Sophie spravlja obroke za Crvenoarmejce. Pri tom su u Memory Hotelu uz nju još trojica. Ruski vojnik- upravitelj koji je čestita sirovina, bivši nacist koji se slizao s novom vlašću, te dječak koji se skriva u šahti lifta, a Sophie mu pušta da krade obroke. Sve to skupa s raznim peripetijama traje od 1945. do Pada zida 1989., pri čemu dvoje glavnih junaka- djevojčica i dječak- stare. Ta transformacija je s lutkama izvedena majstorski, i to je najbolji dio filma.

"Memory Hotel" očito vuče stanovitu inspiraciju od Günthera Grassa i "Limenog bubnja". No, rekao bih da su Sabla još i više inspirirali Dušan Kovačević i Emir Kusturica, te njihov "Underground" koji je taman bio novotarija kad je Sabl film počeo raditi. Puno je tu sličnosti: alegorija povijesti jedne zemlje, odnos podzemlja i nadzemlja, likovi skriveni u duplji, paralelne stvarnosti. Kusturičin toksični, antipatični high-concept sigurno nije uzor koji je mudro slijediti-no Kusturičin je film bio barem razuzdano zabavan. "Memory Hotel" je samo strašno pretenciozan. Zbilja DDR-a ikonografski je, topografski i povijesno odsutna iz filma, "Memory Hotel" nikad ne postane dio neke opipljive povijesne zbilje. Minutažu filma Sabl skuplja gomilajući nategnute peripetije i nadrealističku steampunk ikonografiju koja podsjeća na Jana Švankmajera ili braću Quay. "Memory Hotel" spada u filmove u kojima imate osjećaj da se u bilo kom trenutku može dogoditi bilo što, a da to bude jednako smisleno.

Grupi mladih filmofila uspjelo je oživjeti festival koji je već bio obje noge u svijetu mrtvih. Napravili su prvi korak i ispravili neke trajne boljetice festivala. Neke još nisu. Jedna je od njih je ta što bi program mogao biti ujednačeniji.