Filmska kultura, jednako kao i ona književna, počivaju na podjeli rada koja je duboko kolonijalna. Kao što u stvarnom ekonomskom svijet tehniku i aute kupujete od Nijemaca, a od trećeg svijeta kupujete egzotične rukotvorine, tako i u filmskoj i književnoj produkciji postaje “industrijski proizvodi” i postoje “rukotvorine”.
I u filmu i u književnosti, podjela rada je neumoljivo jasna. Žanrovski filmovi su za Amerikance, Francuze, Skandinavce, te u zadnje vrijeme Korejce. A autorima iz Azije, Afrike i istočne Europe posao je da pričaju svoje lokalne, priproste priče preko kojih pretresaju vlastite kolektivne identitete, nacionalne/obiteljske sudbine te rekreiraju “lokalni kolorit”. To je “tržišna niša” koju bespogovorno i pognute glave servisiraju naraštaji režisera i pisaca, među ostalim i onih iz istočne Europe.
Uvijek mi je drago kad u filmu naiđem na naslov koji baci rukavicu u lice takvoj kolonijalnoj podjeli rada. A jedan od takvih filmova je i “Napad na Nile Hilton” egipatskog režisera Tarika Saleha. Salehov film - naime - punokrvni je kriminalistički noir.
Riječ je o izvrsnom žanrovskom filmu, koji se s jedne strane nastavlja na hard-boiled tradiciju Hammeta ili Chandlera, a s druge na politički papreni američki kriminalistički film epohe “Serpica”. Riječ je o filmu koji dobro funkcionira i kao žanrovska roba, ali i kao žestoki politički film. “Nile Hilton Incident” - međutim - nije ni američki film, pa čak ni francuski. Riječ je o filmu egipatskog autora, na arapskom jeziku, duboko uronjenom u egipatsku kulturu i politiku.
“Napad na Nile Hilton” zbiva se godine 2011., u danima neposredno prije svrgavanje desetljetnog egipatskog predsjednika Mubaraka. Junak filma je Nuredin (Fares Fares), suhi, šutljivi udovac, inspektor kairske kriminalističke policije. Jednog dana, Nuredina i policijske kolege pozivaju iz elitnog hotela Nile Hilton.
U hotelu je pronađeno mrtvo tijelo, a jedina svjedokinja je crna sudanska sobarica (Mari Malek) koja netom nakon uviđaja nestane bez traga. Detektiv Nuredin ubrzo uviđa da indicije vode u smjeru bogatog parlamentarnog zastupnika i građevinskog poduzetnika Shafiqa (Ahmed Saleem). Nuredinovi kolege vidno opstruiraju istragu, no suhi, šutljivi samac se uzjoguni i odluči tvrdoglavo tjerati stvar na čistac.
Problem je što ni sam Nuredin nije bez putra na glavi, pa ga razboru pokušava privesti i vlastiti ujak, čovjek iz policijske vrhuške preko kojeg se i zaposlio. Također, Nuredin je svjestan da ako pronađe Sudanku, da je preko njega mogu pronaći i oni koji bi je rado trajno ušutkali. Riječ je - ukratko - o klasičnom noir-zapletu koji podsjeća pomalo na le Carreeovog “Night Managera”, a na duljoj povijesnoj lenti priziva usporedbe s “Kineskom četvrti” i “Dubokim snom”. Egipćaninov film to breme tradicije nosi bez kompleksa. “Napad na Nile Hilton” je film vrhunske (švedske) produkcije, jako dobro režiran, izvanredne atmosfere.
Fares (inače švedski Libanonac) glavnu ulogu nosi sa sjajnim stoičkim, umornim prkosom. A glavni lik filma je - ipak i iznad svega - Kairo, velegrad koji Saleh dočarava poput mračnog, distopijskog “sin cityja”. “Napad na Nile Hilton” film je nakon kojeg shvatite zašto su od “arapskog proljeća” na ovamo stvari u arapskom svijetu krenule kamo su krenule. Ali, ma koliko politički relevantan, Salehov film je ponajprije - dobar, punokrvni krimić.