Znate li tko je Michaela Coel? Londončanka rođena 1987. godine autorica je jedne od najboljih televizijskih serija prošle godine. Nije njezina serija samo dobar komad televizijskog sadržaja, ona je game changer što se tiče progovaranja o seksualnom nasilju. Koliko god tužno bilo što je seksualno nasilje takav mainstream da doslovno svaki lik u svakoj seriji može ispričati neku priču o spolnom uznemiravanju, još je tužnije što se ona gotovo nikada do sada nije pričala na način na koji to čini Coel, duhovit, autoironičan i, što je najvažnije, integrirajući cijeli ostali spektar života žrtve u radnju. Ima u toj seriji i, mimo samog silovanja, nešto duboko uznemirujuće, jer smo konačno vidjeli kako žrtva nasilja živi dalje i nakon tog događaja, a to je nas gledatelje podsjetilo na činjenicu da žrtve nisu izolirani slučajevi iz crne kronike, već da su tu, među nama, da su mi.
Pravo lice našeg društva nije ostalo skriveno ni u prihvaćanju serije od strane akademske sfere produkcijskog svijeta, pa tako “I may destroy you” nije dobila nominaciju za Golden Globe za apsolutno ništa, a, primjerice, za najbolju humorističnu seriju za Golden Globe nominirana je određenoj publici navodno nevjerojatno zabavna serija “Emily in Paris”, koja, ukratko, govori o bijeloj privilegiranoj djevojci u Parizu i koja je možda zabavna kao nekakav frivolni strip, ali svakako ne osjeća trenutak ženskog narativa sada, koji je borben, krvav, multirasan, trans, hrabar, ulični, bez kompromisa, bez predaje, bez popuštanja, otvoren, iskren. “I may destroy you” pak na fascinantno progresivan način govori o ženskoj stvarnosti, koju je Mira Furlan prije nekoliko godina tako točno opisala riječima “seksualno nasilje bio je zrak koji smo udisale”. Boja kože glavnih junakinja i junaka nije više “samo” stvar Afroamerikanaca u Americi ili Londonu, ona je simbol svega što konzervativne struje ne mogu razumjeti, a samim time ni podnijeti. Kad sam tu seriju gledala sa svojim prijateljem, koji je divan čovjek, ali je istovremeno i bijeli heteroseksualni muškarac na položaju moći, odgledao je prvu epizodu pristojno i zainteresirano, ali uz nevjerojatne napore. Razumijem ga: predugo su nas odgajali na metodologiji patrijarhalnih obrazaca pričanja priče, pa su scene u kojima žrtva seksualnog nasilja sanja silovanje, u kojima se otušira nakon toga i ode na poslovni sastanak pseudo mrtva hladna, u kojima gay lik pokušava prijaviti seksualno nasilje i time zapravo “traumatizira” policijskog službenika, teško probaviti, ne znamo što bismo s njima.
Televizija je, srećom, počela progovarati jezikom naroda, jezikom žena, jezikom potrebe, jezikom stvarnosti. Priče koje je Hollywood toliko dugo držao zapečaćene jer su etiketirane kao “neprofitabilne” probile su površinu prostora u koje ih se pospremalo i, sada kada su progovorile, djeluju možda čudno generacijama odgojenima na blockbusterima i white (rich) boy meets white girl pričama, ali žene sada konačno pišu, produciraju, glume i režiraju prave ženske priče, koje nisu staromodne “osjećaj se slobodnom” reklame za uloške, ili modne priče o echo chamberima lifestyle časopisa, ili stilizirane do beskraja da podsjećaju na MTV spotove. Svijet produkcije ne zna što bi s tim.
Velemajstori Golden Globea prepoznaju glupavu seriju o bijeloj adolescentici koja ne zna francuski u Parizu kao vrhunac humora u serijama, dok “I may destroy you”, sigurna sam, gledaju kao moj prijatelj: s grčem u želucu i knedlom u grlu i moleći Boga da ja zaspim na kauču pa da prebace na dinosaure ili pucačinu tajnih agenata koji vole oštro piće i pitome žene. Prema istraživanju iz 2017. godine 80 posto televizijske proizvodnje vode muškarci, koji su, očito, odabrali poricanje kao model suočavanja s onim što žene otkad je svijeta i vijeka znaju da je istina: ženske teme nisu (samo) cipele na visoku petu, kvaliteta grudnjaka i dobro mjesto za depilaciju, ženske teme su nasilje, konstantna borba, ponižavanje, nepoštovanje i suočavanje sa samom sobom noć poslije. No, oni kaskaju, još uvijek se nadajući da su takve priče izuzetak (iako se pod vedrim TV nebom ove godine pojavila i briljantna “We are who we are”, a prije toga su se snimile i osvijetlile put i “Better Things”), možda ne nužno iz ideoloških razloga, već zato što ne znaju što bi s tamponima u kadru (moj spomenuti prijatelj za sličnu me scenu pitao je li napisana i snimljena namjerno, kao da iza običnog intimnog trenutka u životu svake žene prikazanom široj publici mora nužno stajati neka namjera, po mogućnosti izazivačka, prljava, neprimjerena, nepotrebna), što bi sa seksualnim nasiljem nad glavnom junakinjom u kadru (to ih podsjeća na stvarnost, a tko je vidio snimati filmove o tome) i što bi s nama koje bijesno stvaramo jer je konačno svijet gladan bilo kakvog sadržaja pa će popiti, uz poneku potrebu za sodom bikarbonom, i priču o nama.
Oni stoje, baš kao i mnoge muške strukture ovog društva, na zastarjelom mjestu s kojeg je čak i velikodušno nominacijom (posve nezasluženo) nagraditi priču o mladoj, raskošno odjevenoj bijeloj ženi u Parizu (koji se u seriji nekim čudom ne sastoji od arapskih i afričkih četvrti), a genijalni komadić televizije, jer im je nelagodan i nerazumljiv, zanijekati. To, dakako, dokazuje koliko profesionalni svijet ne razumije žene, osim kad su dobrodošla radna snaga. Jedini način da nadiđemo taj problem jest da se strukture moći (pa i one koje odlučuju o nominacijama) promijene. Reality bites, kaže jedan divan film iz devedesetih. Jedva čekam da odgrize ne ruku na kojoj sjedimo nego čuvare podruma u koji su nas zatvorili. A odgrist će.