Vrsni snimatelj Darko Šuvak u profesionalnom se smislu profilirao primarno za reklame i druge kratke audiovizualne forme. Ne broji, kaže, koliko ih je snimio, no na pitanje ipak pokušava dati okvirnu brojku: ima ih sigurno između tisuću do tisuću i pol.
Nakon višemjesečne pauze vratio se snimanjima. Pandemija je, priča nam, u njihov posao donijela izazove s kojima su se tamo u SAD-u suočili inovativnim metodama. Šuvak, koji nam se javlja iz Los Angelesa gdje živi posljednjih četvrt stoljeća, ovih je dana snimio svoju prvu reklamu na daljinu.
- Da, na projektu koji sam upravo završio vidjeli smo da je i to moguće - rekao nam je pa detaljnije objasnio čime se bavio u jednom od svojih prvih projekata nakon koronapauze.
- Riječ je o takozvanom remote filimingu. Upravo sam završio reklamu s košarkašem Jimmyjem Butlerom koji je u karanteni (ili, kako se ovdje kaže, u bubbleu) u svojoj kući u Miamiju gdje se sprema za početak NBA sezone. Marketinška agencija bila nam je u New Yorku, klijent u Chicagu, redatelj u Torontu, a asistent režije, asistent kamere, rasvjetljivač i tehničko osoblje po svojim kućama tu u Los Angelesu. Svi smo bili povezani neovisnom bežičnom internet mrežom i tehnologijom koja omogućava kompletnu kontrolu kamera, svjetla i ostaloga sa zanemarivim kašnjenjem - govori i.objašnjava kako su sve to izveli.
- Košarkaš živi s nekoliko ljudi u “bubbleu”, a jedan od njih je i njegov PR-ovac koji ima nešto tehničkog iskustva. On je prema našim uputama postavljao i micao opremu koja je sva bežično spojena brzom internet mrežom na zasebnoj, zakupljenoj frekvenciji. Njega smo pripremali desetak dana da zna što ga čeka. Onda smo dva dana imali probe bez glavnog lika. Sva pripremljena oprema (s antenama, baterijama itd.) poslana je iz Los Angelesa gdje je bio i “kontrolni desk” koji je koordinirao sve uključene - priča Šuvak.
- Iskustvo? Novo i zanimljivo. No čini mi se kako bi rezultat ipak bio superiorniji da smo svi bili tamo na licu mjesta - zaključuje.
Dobra priča
Oni koji prate kinematografiju Šuvakov rad sigurno pamte i po “Happy Endingsu”, filmu na hrvatskom koji je snimio 2014. godine, a u dijelu njegove biografije vezane za film stoji i crtica da je bio direktor fotografije na “Blood Creeku” legendarnog redatelja Joela Schumachera. Kada je Schumacher nedavno preminuo, Šuvaka smo kontaktirali s upitom bi li se htio prisjetiti rada na tom filmu i poznanstva s filmskom legendom.
- “Blood Creek” smo snimali 2007. godine, pet smo mjeseci proveli u Rumunjskoj. Radni naslov filma bio je “Town Creek”. Bila je zima, a odradili smo tjedne i tjedne noćnih snimanja - prisjetio se za Jutarnji list.
Schumacher je, kaže, za svoj film tražio snimatelja koji će biti spreman riskirati.
- Našim prvim dugim razgovorom spontano se razvilo uzajamno razumijevanje. Često se na tim “intervjuima” više radi o provjeri kompatibilnosti karaktera nego o nekoj provjeri talenta. Ja sam tada bio u višemjesečnim pripremama za četvrti “Rambo” sa Stalloneom, koji se bio konstantno odgađao, pa sam iskoristio priliku da skočim na “Blood Creek”. Žao mi je što na kraju nisam i snimao film sa Stalloneom kojega sam dobro upoznao kao iznenađujuće kompleksnog umjetnika. Ali, eto... Barem imam dobru priču - kaže snimatelj.
Taj je projekt, ističe, za njega bio od velikog značaja.
- Kod Schumachera se jako isticala izuzetna sposobnost da brzo prepozna kreativnu specifičnost svakog suradnika i njegovih vještina te da tu energiju maksimalizira na pravi način. Ipak, najveća lekcija koju sam naučio od njega jest to kako da filmski čovjek na sebe gleda istodobno kao na radnika i umjetnika. Biti filmski djelatnik je posao, ali je više poziv. Schumacher je privilegiranost koju vam omogućava ovaj fantastični posao uvijek balansirao s osobnom odgovornošću. Što prema glumcima, producentima, studiju, budžetu, suradnicima. Tu istu odgovornost je tražio od svih nas koji smo radili s njim. Dakle, nema privilegija bez odgovornosti - napominje Šuvak.
Doza spontanosti
Nije slučajno što nakon “Blood Creeka” kao snimatelj više nije radio niti jedan dugometražni projekt.
- Nije da nije bilo prilika. I to finih. Schumacher mi je otvorio perspektivu da na ovu svoju profesiju gledam više kao na životni put i da radim na projektima samo ako imam pravi motiv. Razlog za upuštanje u projekt uvijek treba biti jedinstvena simbioza praktičnog i onoga za dušu. Bez obzira na rezultat, koji ionako ne možemo u potpunosti kontrolirati. Iskreno, mislim da se nikada ne bih odlučio za put kojim sam tada krenuo da nije bilo “Blood Creeka” i te suradnje. Možda sve ovo zvuči malo ezoterično, ali shvatio sam važnost odluke da kad radim, radim kao da mi je i prvo i zadnje - kaže, dodajući da je redatelja nakon kraja snimanja filma vidio još nekoliko puta.
- Pod zadnje je radio sve manje. Govorio je da ga je intenzivni stil života koji je vodio jako potrošio.
Šivak je radio reklamne spotove za brojne poznate brendove, među kojima su Nike, Apple, Walmart, Samsung, Starbucks, Snickers, PlayStation i T-Mobile.
- Od stotina i stotina reklama koje sam snimio, svaku sam pokušao raditi s dozom spontanosti unutar često jako rigidnih smjernica onoga koji se i kako oglašava. Neke su ispale odlično, neke baš i ne. Ali to mi je irelevantno jer me još uvijek ispunjava sam proces - objašnjava.
Svjestan je toga da reklame kao forma možda više nemaju značaj koji su imale prije pojave pretplatničkih platformi poput Netflixa, koje nemaju reklamni prostor.
- Bez obzira na to, čini mi se da forma neće izumrijeti jer će uvijek biti prijenosa uživo, sportskih događanja, a i potrošača-gledatelja koji će odgledati reklamu uz program samo da ga ne moraju platiti, kao što je slučaj na YouTubeu. Izazov je s reklamama danas da uz toliko raspoloživih sadržaja budu vrijedne vremena potrošenog na njihovo gledanje. Kubrick je davno rekao da se 30-sekundnom reklamom može stvoriti impresija nečega vrlo kompleksnog. Mislim da to još uvijek stoji ako je reklama dobra. Moje je mjerilo dobre reklame da je hoćete gledati ponovno, iako ste kao gledatelj većinom sretni samo da nije iritantna. To je, da budem malo pretenciozan, poput dobre poezije. Zanima me kvaliteta - kaže.
Bez kamere
Pitamo ga može li sa svojeg profesionalnog gledišta usporediti pristup reklamama u SAD-u i Hrvatskoj.
- Najveća je razlika novac potrošen na proizvodnju reklama i, još važnije, na plaćanje emitiranja, pogotovo u prestižnim terminima. Proizvodnja reklame za Super Bowl može koštati, recimo, pola milijuna dolara, ali će minuta emitiranja koštati deset milijuna. Sulude su to brojke, koje govore sve o tržišnim odnosima - kaže.
Njegov film “Happy Endings” iz 2014., u kojem su glavne uloge igrale Areta Ćurković i Anita Matić Delić, imao je odličnu recepciju. Šuvak bi volio napraviti još neke dugometražne projekte, no organizacija takvih stvari, priča, obično potraje.
- Intenzivno pripremam nekoliko projekata pa ćemo vidjeti koji će dobiti noge. Projekt zbog kojeg sam jako uzbuđen i na kojem radim već godinama trenutačno je prijavljen na natječaj HAVC-a. To je film o Aleksandru Millesu. Film o analognom svijetu iz perspektive ovog našeg današnjeg, koji planiram raditi fascinantnom novom tehnologijom snimanja bez kamere (da, moguće je). O tome možemo detaljnije ako projekt prođe natječaj - najavljuje.
Put kao pothvat
Kaže da prati hrvatsku kinematografiju.
- Ima dobrih domaćih filmova i serija. Budući da se snima relativno malo, lako je biti kritičan jer birate od nekoliko naslova godišnje. S obzirom na kvantitetu, kvaliteta i nije loša. Svidjela mi se svježina i estetika filma “Ne gledaj mi u pijat” Hane Jušić - kaže.
Komentira i činjenicu da se posljednjih godina Hrvatska profilirala kao popularna destinacija za snimanje filmova.
- Teško je iz trenutačne perspektive pandemije dati suvislo mišljenje o tome kako će se i što promijeniti, ne samo u filmskom poslu nego i u svijetu uopće. Ako se u sljedećih godinu ili dvije bude bitno manje putovalo, hoće li takav trend biti dobar ili loš za filmski biznis u Hrvatskoj? Filmski djelatnici iz cijelog svijeta vole snimati kod nas. No još je uvijek enigma u kakav se svijet polako vraćamo. Servisna snimanja kod nas su bila vođena uglavnom ekonomskim razlozima. A novac je vrlo fluidna tvar - napominje.
“Novo normalno” utjecalo je ne samo na filmsku industriju, nego i na njega osobno. Inače je nekoliko puta godišnje u Hrvatskoj, no trenutačno je to puno kompleksniji pothvat nego inače.
- Vjerojatno je slično putu iz Amerike u Europu i obrnuto prije pedesetak godina, s malim brojem avioletova i mutnim ulaznim režimom - kaže.
Ima sreću što se bavi upravo kratkim audiovizualnim formama. Trenutačno su reklame rijetki projekti koji su se počeli snimati u Los Angelesu. Najviše je to zbog jednostavnosti logistike i kratkoće snimanja.
- Ide polako, ali je krenulo. Los Angeles ima gotovo milijun ljudi koji direktno i indirektno ovise o toj, kako se ovdje zove, “industriji zabave”. Problem su snimanja dugih formi, TV serija, filmova i realityja jer su sindikalni protokoli na snimanju, broj nužnih ljudi na filmskom setu, duljina snimanja i psihološki moment gotovo paralizirali pokretanje proizvodnje. Dosta je glumaca, pogotovo visokoprofilnih, koji ne žele u avanturu bez jasnih parametara. No najakutniji problem mi se ipak čini neriješeno pitanje osiguranja. Nije jasno tko će pokriti troškove projekta ako se zbog zaraze snimanje mora prekinuti. Industrija se nada da će uletjeti država... A glad za slikovnim sadržajima nikad veća, stoga je neizbježno da će industrija koja je uvijek bila adaptivna i inovativna jednom kada krene, krenuti jako - zaključuje Šuvak.