Jedno od popriličnih iznenađenja ovogodišnjih nominacija za Oscara je izostanak “Projekta Florida” među devet najboljih filmova. Najrelevantniji prognostičari uvrštavali su ga u završni odabir, ali prevladali su konvencionalni kriteriji: možda nije toliko problem u skromnoj cijeni koštanja (dva milijuna dolara), jer su već i jeftiniji filmovi dobivali nominacije (“Zvijeri južnih divljina”), nego u sustavnoj dedramatizaciji zbivanja. Ponekad se na ekranu odigrava nešto uistinu neugodno, no to je predstavljeno uzgredno, kao da u pitanju nije ništa posebno.
Nimalo neobično jer “Projekt Florida” režirao je Sean Baker, jedan od vodećih američkih nezavisnih filmaša. Njegovo prethodno ostvarenje “Mandarinka” mogli ste vidjeti u nas, no taj je u odnosu na redateljev novi rad bio dramski zaokružen i krcat zgodnim anegdotama: uostalom, zbivao se među transvestitima koji traže mušterije na ulici, a njihovi noćni izlasci i uzajamna podvaljivanja zbilja nisu bili dosadni. Osim toga, film je bio snimljen na Appleovu iPhoneu, no to nije nimalo smetalo fakturi fotografije.
“Projekt Florida” je u odnosu na “Mandarinku” prava profesionalna produkcija, jer je većina filma snimljena na 35mm vrpci, a tek manji dio uz pomoć iPhonea. Štih profesionalnosti daje i Willem Dafoe: Baker obično koristi naturščike ili eksperimentalne umjetnike, međutim, holivudska zvijezda dobro se uklopila u njegov glumački ansambl pronađen na Instagramima i drugim društvenim mrežama. Dok svi oni igraju nesputano, Dafoe se koristio gotovo minimalističkim glumačkim sredstvima što je odličan štos: istodobno je filmu podario svoju neprikosnovenu karizmu, ali je dozvolio drugima da se šepure u prvom planu. Nimalo slučajno što je on jedini dobio nominaciju za Oscara.
Projekt Florida zapravo je motel u blizini Disneylanda u koji navraćaju siromašniji turisti: tamo se zapravo ne bi smjelo živjeti, jer je mjesto zamišljeno kao prolazno, ali većina protagonista koje upoznajemo upravo to radi. Domar Bobby (Dafoe) prema njima je tolerantan, jer popunjavaju prazne sobe, a naposljetku ipak plaćaju najamninu.
Među stanarima su i mlada Halley i njezina kći Moonee (fascinantne debitantice Bria Vinaite i 6-godišnja Brooklynn Prince). Majka se bavi svim i svačim, pa čak i prostitucijom, a kad pronađe mušteriju, dijete skriva u kupaonu. Kolikogod odrasli imaju važne uloge, pravi junaci su zapravo Moonee i njezino društvo vršnjaka, prepušteni sebi, maštajući o odlasku u Disneyland (ulaznice su jezivo skupe i oni ih sebi ne mogu priuštiti) i izvodeći svakojake nepodopštine. Nije to baš tako, ali radnja kao da je sagledana iz vizure male junakinje, zato je tako razlomljena i djetinjasto poetična.
Dakako, ne može vam promaći činjenica da se taj svijet na rubu siromaštva smjestio upravo kraj najraskošnijeg zabavnog parka na svijetu. Redatelj to previše ne naglašava, no metafora vam ne može promaći. Poput svega što je u filmu, i značenja su u podtekstu, ali ono što je pred kamerom pulsira posebnim ritmom, pa vas za drugo i ne mora biti briga.