POVRATAK W.HILLA

Osim prvog ‘Ramba’, ‘Metak u glavu’ najbolji je Stalloneov film

Ovo je vrlo dobar šund film, možda čak i veliki šund, pisala je sredinom sedamdesetih legendarna američka kritičarka Pauline Kael o redateljskom prvijencu Waltera Hilla “Željezna šaka” (Hard Times).

Hill tada nije bio anonimac, bivši pomoćnik režije na uspješnim krimićima s kraja šezdesetih “Afera Thomasa Crowna” i “Bullit” potpisao je scenarij za hit Sama Peckinpaha “Bijeg”, međutim, vlastiti stil rafinirao je kasnije, zahvaljujući britanskom kolegi Alexandru Jacobsu, scenaristu sjajnog filma Johna Boormana “Point Blank”: Jacobsov se predložak često citiralo, objavljivalo ga se u dijelovima u filmskim časopisima, jer on taj scenarij nije pisao s naznakama za snimanje, nego kao prozu, klonio se psihologiziranja, a sve što priči treba definirao kroz akciju.

‘Ratnici podzemlja’

Hill je u potpunosti preuzeo taj prosede, “Željezna šaka” bila je tjeskobni, šturi boksački film, dok je njegovo iduće ostvarenje, “Vozač”, bilo je još radikalnije: likovi su se zvali po funkcijama (Vozač, Detektiv, Igračica), neki su motivi bili posuđeni iz Bressonova “Džepara”, a cjelina je sličila spoju američkog i europskog art filma, što će kasnije obilato oponašati veliki azijski filmaši. Nimalo slučajno da je Robert Altman, tada neprijeporni guru hollywoodskog modernizma, izdvojio upravo Hilla kao jednog od redatelja od kojih treba puno očekivati.

Tada već filmašu srednjih godina takve su preporuke trebale, jer su i “Željezna šaka” i “Vozač” bili osrednje komercijalni filmovi, no ubrzo više ne. “Ratnici podzemlja” (The Warriors), snimljeni sa skromnim budžetom, bili su hit od Amerike do Jugoslavije, unatoč tome što su se držali krajnje minimalističkih postulata: minimum dijaloga, obilje tučnjava te živopisni likovi i imidž pripadnika uličnih bandi tvorili su cjelinu koja je svakom bila atraktivna.

Još važnije, u tom razdoblju Hill i njegov prijatelj David Giler dočepali su se scenarija Dana O’Bannona i Rona Shusetta za film “Osmi putnik” (Alien), temeljito ga prekrojili i producirali, a režiju su povjerili slabo poznatom Ridleyju Scottu. Iako tom prigodom nisu potpisani kao scenaristi, Hill i Giler otad su spomenuti na svakom nastavku franšize, pa i tada kada bi primili honorar samo za autorska prava: u dva navrata čak su tužili kompaniju 20th Century Fox da im uskraćuje novac i u oba slučaja dobili spor.

Reputaciju kultnog redatelja Hill je učvrstio filmovima “Južnjačka utjeha”, “Jahači na duge staze” i “48 sati” (potonji je sjajno prošao u kinima i promovirao u zvijezdu Eddieja Murphyja, dotad televizijskog komičara), no od sredine osamdesetih počinje njegovo nezadovoljstvo hollywoodskim sustavom koji preferira blockbustere, a zanemaruje filmove srednjeg budžeta, kakvi su redatelja najviše zanimali.

Izvan franšiza

Paradoksalno, Hillovo najslabije ostvarenje, “Još 48 sati” (manirizam je uvijek vrebao kao mana u njegovu redateljskom postupku), ostvarilo je najveći utržak na kinoblagajnama, dok su puno zanimljiviji “Zabranjen prolaz” (Trespass) i “Divlji Bill” prošli nezapaženo, uostalom kao i “Nepobjedivi”, spoj zatvorskog i boksačkog filma, nakon kojeg se redatelj prebacio na televiziju i to nije požalio: dobio je dvije nagrade Ceha američkih redatelja, najprije za pilot hvaljene serije “Deadwood”, a zatim i za mini seriju “Put iskupljenja” (kako su u nas preveli “Broken Trail”). Znakovito, sve su to bili vesterni, žanr koji Hill preferira zbog njegove dramske jednostavnosti i ogoljenosti te koristi njegove obrasce čak i kad režira krimiće i trilere.

“Metak u glavu”, koji je upravo stigao u naša kina, prvi je njegov film za kina nakon desetljetne pauze. Ovaj put je samo unajmljen kao redatelj od Sylvestera Stallonea , što i ne čudi, jer je još Wesley Snipes hvalio njegovu sposobnost da brzo ocijeni najbolju vizuru za snimanje i suviše ne ponavlja kadrove. “Metak u glavu” je, međutim, krahirao u američkim kinima (dosadašnja bruto zarada od 13 i pol milijuna dolara zaista je bijedna u odnosu na budžet od 55 milijuna), što, dakako, nije rezultat kvalitete filma, nego Stalloneova odabira priče: očito je da ga publika više ne želi gledati izvan franšiza, a kada smisli nešto novo kao što su “Plaćenici”, bolje da se sprda sam sa sobom i napuše to koliko god može nego da se uzima ozbiljno. Zapravo je “Metak u glavu” možda najbolje režiran film u njegovoj karijeri (izuzev sjajnog prvog “Ramba” Teda Kotcheffa), no što vrijedi kad poklonici takvih poslastica danas radije uživaju u kućnom kinu nego da odlaze u multiplekse. Za klince je Stallone dedek koji smiješno izgleda i koji je prenapregnuo tijelo pretjeranim boravcima u teretani.

Nakon “Željezne šake” i “48 sati”, “Metak u glavu” treći je važan Hillov film koji se odigrava u New Orleansu, a protagonisti mu ovaj put tepaju nadimkom Grad vijugavih ulica.

Prostor za negativca

Kako je već običaj kod Hilla, radnja se odigrava u vrlo kratkom vremenskom razmaku, počinje po danu, razigrava se noću i opet završava na danjem svjetlu, što njegovu direktoru fotografije Lloydu Ahernu (s njim redatelj radi još od “Zabranjenog prolaza”) daje dostatno mogućnosti za razigravanje, ali ne i za snimateljske parade. Krajnje zapetljanu priču o plaćenom ubojici (Stallone) koji se silom prilika udruži s murjakom korejskog podrijetla (odlični Sung Kang) Hill je izložio krajnje pregledno, a kako svaki od sporednih likova ima jako malo prostora, divite se filmašu koji ih je unatoč tome umio efektno profilirati. Dakako, dosta prostora dobio je glavni negativac ( Jason Momoa iz prve sezone “Igre prijestolja”), koji u završnici izaziva junaka na dvoboj vatrogasnim sjekirama na život i smrt. Zasigurno, film koji će mnogi nabaviti na blu-ray disku i izgledavati ga u beskonačnost, a usput i poželjeti da 71-godišnji Hill uskoro dobije projekt koji će se prometnuti u nove “Ratnike podzemlja” ili “Južnjačku utjehu”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. rujan 2022 14:22