Benedetta Barzini 1960-ih je bila modna ikona, slavna manekenka, lice s naslovnice prvog ikad tiskanog talijanskog izdanja Voguea, muza Salvadora Dalija i Andyja Warhola, žena koju su godinama redovito fotografirali Irving Penn i Richard Avedon.
U modnoj industriji radila je intenzivnih pet, šest godina, dogodilo se da su je slučajno spazili na ulici Rima i pozvali na snimanje u New York. Za desetak dana već je bila na naslovnici, tada jedva da je bila izašla iz tinejdžerskih godina.
Otkad se, u svojim srednjim dvadesetima, povukla iz svijeta mode, Barzini je postala antimodel, model za posve drugačiju životnu filozofiju - radikalna feministkinja, novinarka, profesorica koja studentima antropologije, dizajna, sociologije dekonstruira manipulativni svijet fotografije, mode i spektakla.
Ovih se dana na filmskom festivalu DA2. posvećenom dizajnu, umjetnosti i arhitekturi koji se od 20. do 27. listopada, umjesto u kinima po Zagrebu, održava online, prikazuje film "Nestanak moje majke" koji je napravio Beniamino Barrese, sin Benedette Barzini.
Jedino je on i mogao snimiti dokumentarac o ženi koja prezire kameru i konzumeristički svijet, koja objektiv vidi kao neprijatelja i sve što želi jest otići na neko posve izolirano mjesto, bez telefona, interneta, bankovne kartice, točku do koje nisu stigle pošasti suvremene zapadne civilizacije. Jedino ju je sin, radikalnu kakva jest, mogao nagovoriti na snimanje. To je i sama potvrdila u intervjuu, upitana zašto je pristala na snimanje. Na trenutak šuti pa kaže: "Bio je silno uporan. Jako. Jako. A … meni je sinu teško reći 'Ne.'", iskreno će. "Razumijete li to?" pita.
I makar je pristala surađivati, u filmu je više momenata, eksplozivnih rečenica, u kojima od redatelja traži da prestane, da isključi kameru, naziva ga "sitničavim malograđaninom", "davežom". Majka i sin prepiru se temperamentno, ponešto brutalno, a opet nježno, u tim je razgovorima puno prisnosti i ljubavi. Prvi kadar Benedette u filmu zumirani je detalj kože njezina lica, kamera pokazuje staračke pjege, duboke bore, sijedu, raščupanu kosu, zapuštene nokte, izranjavane jagodice.
"Mene zanima ono što se ne može vidjeti, ne ono što se može vidjeti. Živimo u svijetu u kojem je sve fotografija. Ništa nije prepušteno sjećanju", govori u filmu, a u razgovoru za Jutarnji list kaže: "Mene zapravo nikad nitko i nije snimio. Ta koju su snimali imala je periku, pozirala kako su od nje tražili, u odjeći koju su joj dali, bila proizvod raznih editorijala … ali mene nikad nitko nije snimio."
"Mama, zašto ti toliko smetaju slike, fotografija i film?" pita je u filmu autor. "To je laž, zamrzne nešto u ograničenom prostoru. Ne volim kad je nešto zamrznuto. … Postoji sto milijuna fotografija zalazaka sunca. Iskreno, sve su iste. Ali, nisu bile iste kad si ih vidio", objašnjava Barzini.
Profesorica je. Novinarka. Nekad je bila politički vrlo aktivna. No, štogod da radila, u njoj i dalje prvo vide nekadašnjeg modela. S tim je, kaže, naučila živjeti. Kolikogod da to bilo bizarno, jer je miljama daleko od njezina stvarnog života.
"Obožavam biti stara, puno je bolje, ugodnije no kad sam bila mlada. Biti star je privilegija, doći do ovih godina, kažem vam, velika je privilegija. Jer, sad mogu procesuirati život, ta iskustva koja sam skupila. Gledam ono što dok mi se događalo možda nisam stigla opservirati, ili tad nisam imala kapacitet pogledati u to smisleno kao danas.
Starost je silno interesantna faza života, a ja se osjećam vrlo starom, sve se usporilo. Jako me zanima pratiti što se sve događa s nama u starosti", kaže u razgovoru za Jutarnji. I "Nestanak moje majke" je, u neku ruku, oda starosti, jer u staračkoj posturi Benedette Barzini puno je dostojanstva i autentičnosti žene koja do vanjštine ne drži, ali nikad nije odustala od traženja unutarnjeg balansa, genuino je zanima intenzivno živjeti iznutra i tek onda nešto dati iz sebe svijetu koji je okružuje.
U zatrpanoj sobi
Ponešto zapuštena starica usred svoje zatrpane dnevne sobe u kojoj naoko vlada kaos donosi sliku oslobađajuće ljepote žene kojoj nije bitno kako izgleda, a još manje drži do toga što će netko drugi o tome misliti. Uzalud joj sin govori da, kao laureatkinja, ne može u gradsku kuću, primiti nagradu grada Milana u dotrajalom puloveru koji nosi po kući. Nagradu je dobila, stoji u objašnjenju, jer je "porušila stereotipe o glupavoj djevojci s naslovnice".
Odlazeći na to primanje u svojem kućnom izdanju, među leptir mašnama i večernjim toaletama ona, nagrađena za rušenje stereotipa, ne djeluje zapušteno, prije bi se reklo da ulijeva respekt.
"U mom je životu bilo važno - sve ono što se, zapravo, nije fotografiralo. Majčinstvo, primjerice. To da svaki dan stavim ručak na stol, da radim … Bilo mi je važno učenje, a onda podučavanje drugih. Svoje studente nisam podučavala onome što sam naučila u školi, akademski upila, podučavam ono što sam naučila u životu", kaže u intervjuu.
Benedetta Barzini kći je poznatog političkog novinara Luigija Barzinija, juniora te unuka ratnog dopisnika Luigija Barzinija. Majka joj je bila nasljednica bogate obitelji. Roditelji su je od rođena prepustili dadiljama, rasla je u New Yorku, okružena poslugom, uz emotivno, ali i fizički posve distanciranu majku, daleko od oca. Od puberteta se hrvala s anoreksijom za koju kaže da je došla iz usamljenosti, jer su svi oni za koje bi se vezala u njezinom životu bili u prolazu, uključujući i više od petnaest dadilja koje su je odgajale. Kratko je vrijeme, nakon karijere modela, bila glumica.
Poznato je da je Salvador Dali bio opčinjen Benedettom Barzini.
"Dali je bio vrlo iskrena osoba. Neobičan, ali iskren. Dobro je nosio tu svoju ekscentričnost. Govorio mi je da ga podsjećam na njegovu ženu Gallu, da ga podsjećam na nju u trenutku kad ju je oženio. Predložio mi je da napravimo tu scenu vjenčanja…, da je rekreiramo, s njezinom haljinom. Jednom mi je kazao: 'Benedetta, da si ti imala brata koji se zvao Salvador i koji je umro s devet, prije no što si se i rodila, da su tebe nazvali Salvador, po bratu kojega nisi ni srela a izgubila si ga, i da si odrastala tako da štogod napravila tvoji kažu da je to Salvador radio bolje … i ti bi počela smišljati stvari koje taj brat nije mogao. Odgovorila sam mu da vjerujem da bih, ali da sad jednostavno mora kroz to proći i prijeći preko toga, da je toga bilo dosta…"
Ipak, ne zanimaju je priče o prošlosti. Radije bi govorila o onome što čini stvarni, današnji život.
Spontano se vraćamo na temu starosti. "Mene, očito je", nasmije se, "ne zanima kako izgledam, ali me zanima kako se osjećam, o čemu razmišljam, zanima me kako su ljudi oko mene… Jako sam zahvalna ovom svojem tijelu što me nosi cijeli moj život. Ponekad stanem pa se jednostavno zahvalim tom svom srcu što kuca sve ovo vrijeme. 77 godina 24 sata dnevno kucati nije malo. Jako sam nježna prema vlastitom tijelu. Ne razmišljam o tome je li ono lijepo, jer ne razmišljam u tim kategorijama. Sviđa mi se starjeti."
Prednost starosti
Razgovarale smo Skypeom. Barzini, baš kao i u filmu koji je portretira, puši opsesivno, gestikulira puno, temperamentno i pred kamerom je posve prirodna, prekida razgovor više puta, pa nastavlja, naposljetku mi telefonira navečer, u kasne sate, da završimo.
"Starjeti znači više i dulje promišljati što možeš reći, izgovoriti, napraviti. Ali, na kraju shvatite da se ljudi ne mijenjaju, pa i to postane jako dosadno. Jer, čovjek bi očekivao da ćemo u civilizaciji gdje je prva Božja zapovijed 'Ne ubij!' u ovih više od dvije tisuće godina doći barem do te prve zapovijedi. A, i dalje se non stop ubijamo, međusobno istrebljujemo. Jer, nama je kao vrsti jako teško razumjeti, a kamoli prihvatiti, međusobne razlike.
Mi ljudi jesmo jedna vrsta, ali smo silno različiti i začuđujuće nespremni poštovati te međusobne razlike. I tu je izvor naših konflikata", izgovara gotovo u dahu pa doda: "Prednost starosti jest i da možete reći muškarcu - vau, baš si zgodan! - a da ne pomisli da ga nužno pokušavate zavesti. Možete lakše reći što mislite a da iza toga ne slijedi mogućnost nekih 'neobičnih aranžmana'. Starost općenito nauči bolje razumjeti druge ljude. Danas oponentima ne kažem: 'Vi ste potpuno u krivu', nego slušam bolje i drugačije negoli prije, razumijevam više."
Autoironično primjećuje da su većina njezinih studenata bili ljudi koji zapravo žele zaraditi i uspjeti u svijetu mode. "Proći će još jako puno vremena da se modna industrija promijeni. Jer, nije na industriji da se mijenja, žene su te koje trebaju prestati vjerovati u ideju da ih nositi takvu i takvu odjeću čini privlačnijima, ljepšima. Zapravo - prihvatljivijima. Za koga? Tko to određuje kad si 'prihvatljiva' i lijepa? Koncept ljepote je proizvod društva u kojem kanone ljepote određuju muškarci. Promjena se može dogoditi samo onda kad žene postanu svjesnije i ne dopuste da im nameću kakva tijela trebaju imati, kako se trebaju češljati, što imati u ormaru i kako kupovati. Žene su te koje se trebaju promijeniti, ne sistem. Jedino žene mogu mijenjati sistem."
Benedettin sin Beniamino Barrese prvu je kameru dobio kada mu je bilo sedam. Otada je snimao majku, bilježio momente, skupljao uspomene, tada još nesvjestan snage njezina imena u javnom životu. Danas, kad se profesionalno bavi filmom, nakon studija u Londonu, bio je uporan nagovoriti je na suradnju, baš kao i na ovaj intervju za Jutarnji list.
"Odrastao sam u Milanu 90-ih, u tada Berlusconijevoj Italiji. Majke sam se kao dijete sramio, jer u mojoj školi u centru Milana svi su imali mame koje su se uklapale u stereotip o savršenoj ženi, samo je moja bila drukčija, nimalo konformistična. Vozila je stari auto koji namjerno nije zaključavala, tako da noću u njemu mogu spavati beskućnici. Danju bi radila da zaradi, noću pisala, kosu nije htjela bojati, bila je odjevena drugačije negoli sve mame mojih prijatelja, kaže, pa nastavlja:
"Rodila me s 42, danas češće rađaju u toj dobi, tada to i nije bilo tako uobičajeno. Ali, čak i one žene koje su bile njezinih godina izgledale su mlađe, bojale su kosu, uklapale se u taj stereotip žene, supruge. Mi smo živjeli u velikoj kući, iznajmljivali sobe studentima, bilo je to više kao komuna negoli obitelj. U srednjoj školi sam počeo shvaćati koliku sreću imam da je baš ta jaka žena moja majka. Kao dječak to nisam mogao razumjeti.
Ona je bila jako brižna i nježna, a zatim bi u trenutku znala biti silno ljutita. Ima te velike promjene raspoloženja koje ne zna kontrolirati. Kao dijete nisam shvaćao otkud to ide. Danas cijenim da nam je uvijek davala najbolje što je mogla, da nam je davala dovoljno slobode, a učila nas odgovornosti. Motivirala nas je razmišljati a da nam nije direktno govorila što je dobro, a što loše."
Film završava kad Benedetta stavi poklopac na objektiv, kako kaže, "ubije svoju sliku".
Komentiramo, tako je slučaj htio, vijesti toga dana, brojke oboljelih od korone u Italiji i Hrvatskoj.
"Ljudi pričaju o tome da se nadaju da će se stvari vratiti u normalu, da će biti kao nekad. No, ja sam jako zahvalna ovom virusu, naveo je mnoge da krenu propitkivati što u društvu ne funkcionira. A ne funkcioniramo mi ljudi, to kako se ponašamo na zemlji nije ljudski. Nadam se da se stvari neće vratiti u normalu, da neće biti kao prije jer ni to kako smo živjeli prije nije bilo normalno", kaže Benedetta Barzini.
Boji li se korone?
"Ma, nije me uopće briga. Razbolim li se, dobijem li virus, nadam se da ću umrijeti brzo. Ne bojim se. Jedino se malo pribojavam za svoju djecu i unuke. Ali, zapravo se trudim ne personalizirati strahove."
Film se može pogledati do 27. 10., u sklopu festivala DA2, međunarodnog filmskog festivala posvećenog dizajnu, umjetnosti i arhitekturi na online platformi ondemand.kinomeetingpoint.ba.