Kad se god završi neka velika sportska karijera, (ne samo) sportski novinari od velikog će se sportaša oprostiti uvriježenom rečenicom: on je bio borac. Iza svake sportske karijere stoji neumoran rad i žrtvovanje. Veliki sportaši mogu - obično se i s pravom kaže - uspjeti samo ako sve podrede cilju i danomice rade, a sve im drugo postane sporedno.
Kako to, međutim, biva kad veliki sportaš nema “to”, nema tu crtu fanatizma? Kako to biva kad nije spreman žrtvovati baš sve? Kako to biva, mogli su saznati oni koji su u subotu navečer na otvaranju ZFF-a gledali finski film “Najsretniji dan u životu Ollija Mäkija” Juhoa Kuosmanena.
Zaljubljeni boksač
Naslovni junak filma Olli Mäki (Jarkko Lahti) ranih je šezdesetih godina bio prilična boksačka zvijezda. Nakon uspješne amaterske karijere u perolakoj kategoriji uspješno je boksao i kao profesionalac, te je 1962. dobio šansu da se kao izazivač bori sa svjetskim prvakom Daveyjem Mooreom. Kako to već obično biva, Mäki je u Finskoj heroj, kamere ga prate u stopu, oko njega se plete marketinška i menadžerska mašinerija. Sam Mäki, međutim, nema “ono nešto”. Dobar je boksač, ali nije fanatik i nije spreman sve u životu podrediti boksu, pa ni tituli prvaka. Uoči najvećeg meča karijere, Olli se zaljubi u provincijsku curu (Oona Airola) i zanemaruje pripreme. Na dan borbe za titulu američki će ga boksač razbiti. Ali, Mäki je sretno zaljubljen, pa će poslije reći da mu je to “bio najsretniji dan u životu”.
Film o Olli Makiju djelo je finskog redatelja Kuosmanena, koji ga je prvi put prikazao ove godine u Cannesu i dobio nagradu programa Certain regarda . Riječ je o filmu koji u žanr boksačkih filmova unosi posve neočekivani zaokret, svojevrsnom “anti Rockyju” koji ne slavi žrtvovanje i fanatizam, nego - upravo obratno - odbijanje da se fanatično žrtvuješ. Sam Olli Mäki pritom je predstavljen kao blagi, usporeni provincijski dobričina koji kao da je ispao iz filma Johna Forda.
Finska senzacija s Cannesa prvi je od triju filmova koji su tijekom subote i nedjelje prikazani u glavnom programu ZFF-a. Drugi po redu bio je srpski film “Ime: Dobrica, prezime: nepoznato”, koji potpisuje režiser Srđa Penezić, neobični “late bloomer” srpske kinematografije. Sin slavnog (ili zloglasnog) Titova policajca Krcuna Penezića - čovjeka koji je uhvatio Dražu Mihailovića - Srđa Penezić najveći je dio karijere proveo u SAD da bi 2007. pod engleskim pseudonimom snimio prvi srpski dugometražni crtić, distopijski SF “Film Noir”. Penezić je sada u zreloj dobi i u poprilično “off” produkciji snimio i svoj prvi igrani film.
Šarmantna parabola
Naslovni junak tog filma, “Dobrica” (Slavo Štimac), čudan je utoliko što je - bezuvjetno dobar. Lišen zloće, zlopamćenja ili zavisti, Dobrica završi prvo u komunističkom zatvoru, pa ga prevare zli kapitalisti, a onda ga nasamari fatalna žena. Iako ga svi varaju, kradu i izdaju, Dobrica na to uzvraća uvijek i samo praštanjem i dobrotom, da bi na koncu ta dobrota kao sjeme urodila plodom: Dobrica promijeni i život bližnjih i vlastiti život nabolje.
Život svog junaka, svojevrsnog sekularnog sveca, Penezić prati kroz 40 godina, a pritom je zanimljivo da za scene u kojima je Dobrica dijete režiser koristi postprodukcjski obrađene kadrove iz davnih, dječjih uloga Slavka Štimca. Prvi dio filma na taj način postane i mali kviz iz poznavanja filmske “jugoslavike”.
Penezićev je film jednostavna, šarmantna parabola u kojoj je sve pomalo dječje pojednostavljeno i pedagoški “nacrtano”, kao u vjerskoj alegoriji. No, film ima šarma i mislim da će naći publiku koja će ga voljeti. Uz spomenute filmove, u nedjelju je u glavnom programu prikazan i kineski kriminalistički film “Miran čovjek” Johnnyja Maa. Riječ je o trileru koji je ove jeseni u Torontu nagrađen kao najbolji debitantski film.