Canneski program u nedjelju je donio drugi od dva zvučnija holivudska naslova koji se ove godine u Cannesu bore za nagradu. Riječ je o filmu "Phoenician Scheme" (Fenička urota) američkog postmodernista i stalnog canneskog miljenika Wesa Andersona.
Od prijelaza stoljeća naovamo Wes Anderson (1969) izgradio je ugled zanimljivog, toleriranog čudaka američkog filma. Njegovi filmovi poput "Grand Hotel Budapest", "Otok pasa" ili "Kraljevstvo izlazećeg mjeseca" uvrnute su, stilizirane komedije. Ti su filmovi uvijek ujedno i posveta stanovitoj filmskoj kulturi, bili to filmovi Jacquesa Cousteaua ili anime. Napokon, Andersonovi su filmovi uvijek ikonografska i kulturološka posveta nekom dijelu svijeta i nekoj civilizaciji, Japanu, Indiji, Srednjoj Europi. U njegovim filmovima stvarna je tema filma skrivena u dizajnu: dekor, setovi, kostimi, draperije i rekviziti zapravo su ono čime se film bavi.
Sve to vrijedi i za Andersonov novi film. Ovaj put, objekt ikonografske eksploatacije je Bliski istok, poglavito Egipat. A kulturološki mit na koji se film nadovezuje je zapravo serija "Susccession". "Fenička urota" dala bi se opisati kao remake "Nasljedstva" u Andersonovom stilu.
Junak "Feničke urote" je beskrupulozni poslovni mogul Korda (Benicio Del Toro), čovjek koji investira u infrastrukturu po Bliskom istoku, često koristeći rubno-ropski rad, privatizirajući infrastrukturu i vodu. Korda je međutim svima trn u oku. Zapadne ga vlade žele ukloniti. Nakon što preživi atentat, Korda se zabrine za budućnost svog imperija. Stoga iz samostana pozove jedinu kćer (Mia Threapleton) koju nije odgajao i s kojom je distanciran. Nudi joj da preuzme poslovni imperij i napusti samostan. Kćer isprva odbija. Ali, na koncu prihvaća ponukana višim moralnim dobrom: preuzme li poslove ona, dokinut će ropski rad i povratiti privatizirane resurse. Otac i kćer stoga krenu na na turneju po Bliskom istoku nastojeći umiriti investitore koje je atentat preplašio. Ti su investitori živopisna družba, od arapskog princa (Riz Ahmed), preko marsejskog gangstera (Matthieu Amalric) do američkih špekulanata (Tom Hanks i Bryan Cranston). Kako to kod Andersona često biva, u njegovim iščašenim stiliziranim filmovima glumci zasjaju. Tako je ovaj put Del Toro sjajan, s ništa lošiji nisu ni glumci u sporednim ulogama, od Michaela Cere kao norveškog tajnika do Benedicta Cumberbatcha u ulozi junakova polubrata i arci-neprijatelja.
Iskreno: Wes Anderson je imao filmova puno boljih od "Feničke urote". Novi Andersonov film nije tako pronicljiv kao kulturološka studija kao njegovi najbolji. Nije ni tako zabavan, a seciranje kulture neke apstraktne "Fenikije" nije tako intrigantno kao kad Anderson ikonografski i kulturološki prekapa po zbiljskoj zemlji (recimo, Japanu ili Srednjoj Europi). "Feničku urotu" ni najveći fan neće staviti u "best of" izbor redateljevih filmova. Ali, tko god voli Andersonove filmove (recimo, ja) voljet će u stanovitoj mjeri i "Phoenician Scheme", Taj film donosi ono što se od Wesa Andersona očekuje, makar možda u malo razvodnjenijoj dozi.
Vikend je osim "Feničke urote" donio još tri filma u borbi za nagrade. Najbolji je dojam ostavio najmanje razvikani: "Renoir" relativno nepoznate japanske redateljice Hayakawe Chie. Junakinja filma je djevojčica koja duge, tople ljetne raspuste mora provesti u gradu jer joj je otac terminalno bolestan. Dok majka i bližnji od curice kriju kako stvari stoje, ona provodi puno vremena sama i počinje otkrivati privlačni svijet okultnog, hipnoze i vradžbina. Preobražava se u samoproglašenu spiritisticu.
Dobar je i brazilski film "Tajni agent" režisera Klebera Mendonçe Filha. Ambijentiran u Brazil 1977., film se zbiva u nekoj vrsti političke "sigurne kuće", pansiona gdje borave ljudi u bijegu pred policijom ili vlašću koji iščekuju lažne dokumente. Jedan je od njih inženjer (Wagner Moura) koji sa sinom planira u inozemstvo. No, opskurni poslovni čovjek kojem se junak zamjerio šalje za njim iz Sao Paola plaćene ubojice. Film ima zaplet, a naoko i strukturu političkog trilera, ali je zapravo kudikamo više kronika jednog vremena: pošemerenog, nadrealnog razdoblja vojne diktature. Fliho rekonstruira atmosferu tog doba tako što slaže mnoštvo sitnih detalja i gradi mozaik koji vas na trenutke podsjeti na književni magijski realizam.
Četvrti od filmova u konkurenciji tijekom vikenda ujedno je i onaj s najzvučnijom glumačkom ekipom. Riječ je o filmu "Die My Love" (Umri, ljubavi) škotske redateljice Lynne Ramsay. Jennifer Lawrence i Robert Pattinson u filmu glume mladi, zaljubljeni par koji se useli u osamljenu ladanjsku kuću na američkom Srednjem Zapadu. Ona je trudna, savršeno su sretni. No, godinu dana kasnije sve je drukčije. Dijete je tu, oboje su izmoreni i neispavani, a majka počinje pokazivati očite znakove psihičkih problema. Isprva pomislite da je riječ o post-porođajnoj depresiji, no kroz seriju fleš-bekova shvati se da je dijagnoza glavne junakinje ipak gora. Škotica Ramsay redateljica je grandioznog i operatskog stila, namjerno bombastična, puna tvrde metaforike i režijskog podcrtavanja. Taj stil ne mora svatko nužno voljeti- ja ga osobno ne volim. No, film jest sugestivan i upečatljiv, a oboje glumaca izvrsni. I Pattinson i Lawrence zvijezde su postali praktički kao tinejdžeri, a svaki njihov film- pa i ovaj- podsjeti da to nisu postali slučajno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....