Projekt “Zagrebačke priče” otpočeo je koncem prošlog desetljeća kao pothvat producenta Borisa T. Matića i Propeler filma kojem je cilj bio potaknuti financiranje kratkometražnih igranih filmova o Zagrebu i u njemu. Od tada do danas, projekt je urodio dvama dugometražnim omnibusima (2009, 2012) unutar kojih je snimljeno 15 kratkometražnih filmova nejednake kvalitete. Kao dugometražni omnibusi “Zagrebačke priče” nisu imali zapaženi uspjeh ni kod publike ni na festivalima. Međutim, prvi od dosadašnjih omnibusa urodio je s nekoliko jako uspješnih kratkih filmova od kojih su dva igrala u konkurenciji Cannesa i Berlina.
Različiti stil i ton
Na ovogodišnjoj Puli pred nama je sad i treći “tom” “Zagrebačkih priča”, koji je nastao po istom produkcijskom obrascu kao i prva dva. I ovaj put producenti su raspisali natječaj i temu (ovaj put- “praznik”), a žiri u kojem je bio i kritičar Jutarnjeg Nenad Polimac birao je najbolje naslove. Ovaj put izabrano ih je šest, redatelja Ivana Salaja, Vlatke Vorkapić, Danila Šerbedžije, Petra Oreškovića, Matije Vukšića te Radislava Jovanova Gonza.
Šest filmova novog omnibusa - dakako - razlikuju se i po stilu, i po tonu, a i po tome koliko su zaozbiljno uzeli zadanu temu - blagdane. Od šest filmova omnibusa, uvjerljivo mi se najviše svidio film Danila Šerbedžije “Orah” u kojem glavni junak ( Saša Anočić) posprema ostavštinu svoje nenadano preminule majke.
Perišić kao predložak
Intrigantan je (ako ne i šokantan) i film Vlatke Vorkapić “Na Tri kralja”. Riječ je o filmu koji bi se mogao opisati kao svojevrsni “southern gothic”, samo što u njemu nema ništa južnjačko, nego štoviše, eksploatira hladni, zimski Zagreb. Priča o zlostavljanoj kćeri prostitutke ( Judita Franković) koja na Tri kralja posjećuje staru mater ( Ksenija Marinković) ujedno je i jedina koja zaozbiljno tematizira blagdan koji je tema. Ivan Salaj u svom je filmu “Dan otpora” za blagdan uzeo Prvi svibnja te iskoristio priču Roberta Perišića “Nema boga u Susedgradu” o dvojici klipana koji se odluče posjetiti davnog frenda kojem se rodilo dijete.
U “Goranovoj ulici” Matija Vukšić bavi se početkom prijateljstva djevojčica i dječaka u invalidskim kolicima, a u “Munji” Radislava Jovanova mladi se par nađe u neprilici kad im ukradu bicikl kojim idu na posao. Filmova u omnibusu - ukratko - ima i boljih i manje dobrih, no načelni je prigovor što u većini provodna tema (praznik) jedva da postoji, pa se stječe dojam da su postojeći scenariji samo preštrihani za potrebe omnibusa.
Osim “Zagrebačkih priča” glavni nacionalni program donio je jedan dokumentarac koji domaćoj publici nije novi (prikazan je ove zime na ZagrebDoxu), no ja sam ga prvi put vidio i ostao istinski osupnut. Riječ je o filmu “Potrošeni” redatelja Boruta Šeparovića i teatarske grupe Montažstroj, koji je nastao kao dio scenskog i multimedijskog projekta “55+”. Čini mi se da nakon zagrebačke premijere kulturnjaci i mediji nisu dovoljno ishvalili ovaj potresni i politički pronicljivi filmski eksperiment.
Višak u kapitalizmu
Šeparović u filmu dokumentira audicije i rad sa skupinom od pedesetak dobrovoljaca/naturščika kojima je zajedničko to što su stariji od 55 godina - dakle, što pripadaju onoj dobi koja je u kapitalizmu potrošeni višak, jer niti može žestoko raditi, niti su ciljana skupina za reklame. Šeparović tijekom filma anketira svoje “starčeke”, propituje ih o najdubljoj intimi od rođenja djeteta do orgazma, da bi film prema kraju polako postajao politička analiza, ideološka vivisekcija generacije koja se formirala u socijalizmu, kojoj je kapitalizam došao prekasno da ga usvoje i shvate, a prerano da ih ne bude briga.
Riječ je o potresnom filmu iz kojeg čovjek sazna enciklopedijski mnogo o našem društvu i obiteljima.