ZAGREB - Rijetko kad ćete čuti hrvatskog filmaša da izgovara englesku riječ “spoiler” (označava otkrivanje podataka vezanih uz zaplet ili produkciju koji bi vam mogli pokvariti užitak gledanja) kada je u pitanju njegovo novo, još neviđeno ostvarenje, jer u našoj se kinematografiji uglavnom nema što skrivati. Radnja se odigrava po obrascu koji se navodi u kratkom sadržaju, u završnici rijetko kad ima iznenađujućih obrata, a suradnici na snimanju rijetko su kad prekriveni velom tajne.
Prezir prema fondu
38-godišnji Stanislav Tomić je, međutim, često koristi. Redatelj koji je početkom novog milenija slovio kao nada hrvatskog filma zahvaljujući suradnji s Daliborom Matanićem i Tomislavom Rukavinom u omnibusu “Metropola”, 2005. privukao je pažnju jednosatnom zatvorskom dramom “Otac”, radio je i za televiziju (sapunica “Ljubav u zaleđu”, krimi serija “Dobre namjere”), ali nijedan od projekata koje je predlagao filmskom fondu Ministarstva kulture i kasnije Hrvatskom audiovizualnom centru nije dobio potporu.
Odmah iza Nove godine direktor Alka filma Jozo Patljak, koji s razlogom prezire fondovsku kinematografiju, jer je bez ičije pomoći realizirao Matanićeve “Fine mrtve djevojke”, a sa samo 800 tisuća kuna od Ministarstva napravio je kompliciranu “Tu divnu splitsku noć” Arsena Antona Ostojića, upitao ga je želi li snimiti film u njegovoj produkciji.
Patljak je upravo nabavio digitalnu Alexa Arri kameru, namijenjenu snimanju visokobudžetnih filmova i zahtjevnih spotova, pa je htio demonstrirati njezine mogućnosti.
‘Josef’ favorit
Tomić je, naravno, pristao, iako još nije imao scenarij, no kada je početkom ožujka počelo snimanje, njegov dotadašnji direktor fotografije Mario Marko Krce imao je (uglavnom) spreman tekst pod naslovom “Josef”. U 32 radna dana uspjeli su ne samo “u hodu” doraditi knjigu snimanja, nego i “izgurati” kostimirani film koji se odigrava za 1. svjetskog rata, u kojem ima pucnjave, eksplozija i statista i koji bi - po sudu nekih - mogao biti favorit ovogodišnjeg pulskog festivala. Materijal koji je snimio Mirko Pivčević, najtalentiraniji direktor fotografije mlađe generacije (“Ta divna splitska noć”, “Živi i mrtvi”, “Kenjac”) navodno izgleda impresivno, a i sam Tomić zadovoljan je kako je kao redatelj gradirao uzbuđenja iz scene u scenu.
U kuloarima se govorka kako završnica krije poprilično iznenađenje za gledatelja, što Tomić, dakako, ne želi komentirati (spoiler!), ne otkriva mi ni tko je skladatelj filmske glazbe, a na pitanje je li točno da Marko Perković Thompson nastupa u manjoj ulozi, odgovara potvrdno.
Bilo bi za očekivati da je “Josef” film u koji je država uložila pet-šest milijuna kuna, no to je u potpunosti nezavisna produkcija. Nije to jedina posebnost s kojom će se suočiti posjetitelji ovogodišnjeg pulskog festivala.
Naime, prvi put u povijesti hrvatske kinematografije broj nezavisnih produkcija premašio je broj onih koje je poduprla država, tj. HAVC. Još krajem prošle godine činilo se da bi naredna Pula mogla biti vrlo skromna (samo pet filmova, od kojih su dva dječja, “Koko i duhovi” Daniela Kušana i “Duh babe Ilonke” Tomislava Žaje, a jedan, “Lea i Darija - Dječje carstvo” Branka Ivande - ima dvije curice kao glavne likove), pa je direktor festivala Zlatko Vidačković u panici počeo kalkulirati s omnibusima sastavljenim iz studentskih filmova. No posljednjih mjeseci počeli su kapati “nezavisnjaci”, od kojih su neke potpisali debitanti, ali neke bogami i renomirani autori.
Ljulja se sistem
Ono što je isprva sličilo mršavoj filmskoj žetvi odjednom je preraslo u vrlo plodnu sezonu, ali to je tek najava onoga što dolazi: u “Prvom pogledu”, pregledu filmova koji se snimaju ili su u razdoblju pretprodukcije, a koji je na programu posljednjeg dana pulskog festivala, najavljena su čak 22 naslova, što znači da bismo se narednih sezona mogli podičiti s - u prosjeku - 12-15 cjelovečernjih filmova.
Po svoj prilici zaljuljat će se i dosadašnji sistem financiranja po kojem su pet do šest projekata znali dobiti između četiri i pet milijuna kuna, sistem po kojem do novca dolaze u pravilu jedna te ista redateljska imena, a gledatelja domaćeg filma u kinima je sve manje.
Uslijedila je već prva novina, pa povjerenici HAVC-a ovih dana pregledavaju nezavisne produkcije kako bi im uoči Pule osigurali kakva-takva dodatna sredstva. Prijavljeno ih je točno pet, koliko ima i HAVC-ovih produkcija.
Jeftiniji scenarij
Jedan od pet filmova koji u HAVC-u upravo pozorno gledaju je i Tomićev “Josef”, drugi je erotski omnibus Irene Škorić “7 seX 7”, o kojem je Jutarnji list prije dva tjedna iscrpno pisao, a među pet prijavljenih autora najpoznatije ime svakako je Dalibor Matanić. Njegov “Ćaća” jedan je od neočekivanih ovogodišnjih naslova, a redatelj ima popriličnog iskustva u nezavisnim produkcijama, jer je od sedam filmova koje je dosad snimio, četiri nastala na upravo takav način.
Prije tri godine njegov scenarij “Nakaze” dobio je maksimalnu potporu od 70 tisuća eura na filmskom fondu zagrebačkog Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, u HAVC-u je iz nekog razloga odbijen, a nakon što natezanje s HRT-om nije dalo rezultata, Matanić je sugerirao svojim gradskim financijerima da preusmjeri dobiveni novac na puno “jeftiniji” scenarij “Ćaća”.
Oni su pristali i tako je u produkciji Kinorame Ankice Jurić Tilić nastalo djelce snimljeno u samo deset radnih dana na ličkim lokacijama. Jedini luksuz koji je sebi ekipa mogla priuštiti bila je digitalna kamera Alexa Arri, ali ne Patljakova, nego ona unajmljena u zagrebačkom Tuna filmu, s čijim je “performansama” direktor fotografije Vanja Černjul (njegova je američka karijera itekako respektabilna) bio iznimno zadovoljan.
Za razliku od Tomića, Matanić spremno elaborira priču (susret kćeri s otuđenim ocem), međutim, i ovdje se u završnici krije nešto što gledatelj ne bi smio unaprijed znati: u glavnim su ulogama mlade nade Judita Franković, Iva Mihalić i Igor Kovač, dok veteran Ivo Gregurević tumači naslovni lik.
Ovogodišnja Pula nudi još jedan presedan: više nije neophodno imati skupu 35mm kopiju, čija izrada može koštati i 50-60 tisuća eura, nego svoj film možete ponuditi u tzv. DCP-u (Digital Cinema Package), za koji je potreban jedino vrhunski digitalni projektor. Imaju ga svi naši multipleksi, a od ovog ljeta imat će ga i Pula. Vremena u kojima se film “Što je muškarac bez brkova” Hrvoja Hribara nije mogao prikazati u Areni, jer mu 35mm kopija nije bila gotova u predviđenom roku, nepovratno su prošla.
Nepovratno su prošla i vremena u kojima se filmove snimalo samo kamerom. Zagrepčanin Aldo Tardozzi i Splićanin Slobodan Jokić, poznatiji kao Dan Oki, realizirali su svoja ostvarenja fotoaparatom Canon 5D Mark II: “tijelo” mu košta oko 15 tisuća kuna, no za “karticu” i objektive morate izdvojiti bar još toliko. Osobito je pogodan za noćna snimanja, što Tardozzi ponajbolje zna, jer je njime realizirao svoj vizualno efektan kratki igrani film “Snapshots”. Direktor fotografije bio mu je Darko Drinovac, koji je snimio i njegov cjelovečernji prvijenac “Fleke”.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA