Tako svakako nije bilo u NDH, no ponekad je zabavno prošlost promatrati kroz današnju prizmu. Negdje oko polovice komedije Ivana-Gorana Viteza “Narodni heroj Ljiljan Vidić” ukaže nam se shopping mall s dućanima u kojima su natpisi na njemačkom, postoje tu jaslice za klince, pa i neka vrsta bankomata s drevnom verzijom pina, prodaje se i hrana za kućne ljubimce te još koješta. Poanta je da su nas već tada eksploatirali Nijemci, samo što su tada prolazili kroz Hrvatsku snagom oružja, dok danas to čine zahvaljujući nadmoćnoj ekonomiji i pljačkaju nas još gore nego u prvoj polovici četrdesetih prošlog stoljeća. Trebalo bi to biti jako smiješno, nekome možda i bude, ali bit će i gledatelja koji će progunđati: “Još jedna bedastoća.”
Prosede sitcoma
Koncept filma izložen u reklamnim sinopsisima čini se urnebesan. Naslovni junak je seoski pjesnik (debitant Kristijan Jaić) čiji su idoli Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić već u partizanima, pa i on nema ništa protiv toga da se pridruži pokretu otpora. Još i prije no što dobije kapu sa zvijezdom petokrakom sukobit će sa četnicima, potom sa ustašama, upoznat će Josipa Broza Tita (vrlo uvjerljivi Dragan Despot), pa i Antu Pavelića (karikirani Dražen Čuček), Milu Budaka, a u završnici će se pojaviti i sam Adolf Hitler ( Dražen Kühn u dvostrukoj ulozi), ili nas bar u to nastoje uvjeriti. Osim spomenutog shopping malla vezu s današnjicom predstavlja i reality show “Čimbenik X”, na kojem Ljiljan Vidić i njegova ekipa moraju pobijediti kako bi bili primljeni kod Hitlera i Pavelića, pobili ih i tako okončali rat. Nešto slično događa se i u “Nemilosrdnim gadovima” Quentina Tarantina, no što manje usporedbi s tim ionako problematičnim filmom, to bolje po “Liljana Vidića”.
U osnovi, to je nešto vrlo slično pikarskom romanu, što je naglašeno podjelom na poglavlja kičastih naslova, međutim, Vitez i njegov scenarist Zoran Lazić nisu se puno odmakli od svoga prethodnog zajedničkog uratka, humorističke serije “Zakon”. Pa dok je ta bila razmjerno luckasta i duhovita jer je snimljena za šaku kuna i u njoj se podrazumijevalo da je sve dozvoljeno, pa čak i to da se ponekad ništa ne događa, “Narodni heroj Ljiljan Vidić” ipak je proizvod profesionalne kinematografije koji poprilično razočarava jer se priklonio prosedeu televizijskih “sitcoma”. Gegovi se samo nižu, nisu ni bog zna kako razrađeni, a nakon četrdesetak minuta sve vam to postane pomalo dosadno jer nijedna scena posebno ne odskače. A bilo je za to prilike. Kad se Ljiljan Vidić priključi partizanima, pokaže se da je lik koga je upravo upoznao, agent osiguranja Eugen Nenadić (odlični Đorđe Kukuljica) zapravo vampir, međutim, njega otpišu iz radnje kao nešto suvišno. Zaboga, zašto? Vampiri su ipak nešto puno uzbudljivije od četnika, ustaša i partizana.
Tito u špilji
Za mlađariju je smišljena sekvenca u kojoj junak u Zagrebu upoznaje predstavnike Hrvatskog intelektualnog pokreta, oni su zapravo hipsteri, stalno govore “cool”, voze se biciklom u sobi kao u Godardovim filmovima i preziru bilo kakav angažman, kako lijevi tako i onaj desni, međutim, to je napravljeno kao mlaka zafrkancija iako smo nešto slično imali u NDH, u krugu oko Vlade Habuneka i Radovana Ivšića. Tito je pak predstavljen kao vođa koji je posumnjao u fizičku silu, meditira u svojoj špilji na tragu romana za samopomoć Mirjane Krizmanić, a društvo mu ne pravi vučjak nego bijela pudlica. I opet ćete zaključiti: zanimljivo, ali za “urnebesnu” komediju malo previše podigrano.
U prvi mah biste zaključili da je u pitanju skup proizvod. Ima tu i primjesa spektakla, npr. scene u shopping mallu i reality show “Čimbenik X”, međutim, znakovito je da se protagonisti svako malo nađu u WC-u, gdje ne treba nikakvih osobitih produkcijskih prohtjeva. Scene u partizanima izgledaju kao u sapunici “Ponos Ratkajevih”, jeftino i bez posebnog vizualnog stila, no ta se puno subverzivnije pozabavila tim razdobljem, povezujući glamur, seksualne ovisnosti, ustaše i ilegalni pokret.
Korienski pravopis
“Narodni heroj Ljiljan Vidić” znatan je korak unatrag u odnosu na Vitezov prvijenac “Šuma summarum”. Ponajprije, taj je služio tehnikom paralelnih radnji različitih dramskih naboja pa se priča doimala neusporedivo razigranije, dok mu je novi film poprilično trom jer jedna scena monotono smjenjuje drugu, a pritom baš nisu međusobno ni osobito povezane. “Šuma summarum” vrcala je različitim glumačkim stilovima, a u jednoj od scena u drugom se planu na malom ekranu vrtio pravi pornić, što se malo koji hrvatski film ikad usudio napraviti. “Ljiljan Vidić” je trebao biti nešto puno provokativnije, međutim, ništa od toga.
Pitanje je kako će takav film odjeknuti u kinima? Ima odličan termin, kreće na Staru godinu, a siječanj je izvrstan glede posjeta gledatelja, reklama mu je razmjerno atraktivna, mediji su već zagrizli mamac, pa možda sve to skupa i upali, osobito u slučaju generacije koja jedva nešto malo zna o Titu, Hitleru i Paveliću, sprda se s korienskim pravopisom, smije se bradatim četnicima sa šubarama i glupim ustašama s kamama koji su došli tko zna otkuda. Možda je to film upravo po mjeri našeg današnjeg društva, no neki među nama opravdano smatraju da smo zaslužili nešto puno, puno bolje.