Film Gorana Vojinovića “Čefuri raus!” postigao je lijep uspjeh u slovenskim kinima: u više od tri mjeseca prikazivanja skupio je nešto preko 55 tisuća gledatelja, što je po hrvatskim mjerilima izuzetan rezultat. U nas se takve brojke postižu samo kada su u pitanju komedije naglašeno pučkog štiha ili filmovi za djecu, a Vojnovićev drugi redateljski rad - prvijenac mu je poratna melodrama “Piran-Pirano” iz 2010. - to nije, nego opora priča o besperspektivnoj mladeži iz ljubljanske četvrti Fužine, u kojoj ima jako puno “čefura”, došljaka iz Bosne, Srbije i Hrvatske.
Mogli bismo je usporediti s našim “Metastazama”, no film Branka Schmidta u nas je imao upola manje gledatelja, što opet potvrđuje tezu da Slovenci puno više cijene svoju kinematografiju.
Štoviše, ne smeta im ni kada su “čefuri” protagonisti njihovih filmova. Prije petnaest godina njihov najveći hit (90 tisuća gledatelja) postao je “Autsajder” Andreja Košaka, u kojem su Davor Janjić i Zijah Sokolović igrali oca i sina, došljake iz Bosne, u razdoblju Titove agonije u ljubljanskoj bolnici.
Njegov je rekord potukla pet godina kasnije gorka komedija autentičnog “čefura” Branka Đurića “Kajmak i marmelada” (155 tisuća gledatelja), pa je nastala teza da nema slovenske filmske uspješnice bez Bosanaca. Srećom, 2007. se pojavila melodrama “Pijetlov doručak” Marka Naberšnika, koju je vidjelo 182 tisuće Slovenaca: u njoj nije bilo Bosanaca, a “čefure” je u kratkom nastupu reprezentirala Severina, koja je utjelovila nedostižni erotski san postarijeg protagonista.
Naposljetku je omladinski serijal “Idemo svojim putem” (prvi dio - 205 tisuća gledatelja, drugi dio - koji se još prikazuje - 117 tisuća) dokazao da slovenska publika uživa u domaćem filmu i kad u njemu nema “čefurskog” dodatka. Čefuri raus!” je pak podsjetnik da slovenska kinematografija ipak nije zaboravila svoje imigrante, a vjerojatno nikad ni neće, kada su oni živopisni dramski sastojak njezinih filmskih fabula. Takvi su upravo protagonisti Vojnovićeva filma, srednjoškolci Marko (Benjamin Krnetić), Aco (Dino Hajderović), Dejo (Jernej Kogovšek) i Adi (Ivan Pašalić), kojima je u Fužinama grozno i na društvenu represiju reagiraju huliganstvom.
Nije baš da je ta represija jako strašna, više se iskazuje u ljubaznoj distanci prema uljezima, ali njih to ipak nervira, a pritom i sami ne zamjećuju da su već donekle asimilirani, napola govore slovenski, a napola “srpskohrvatski”. Marko bi još mogao napraviti nekakvu karijeru, talentiran je košarkaš, otac Radovan (neizbježni ali odlični Emir Hadžihafizbegović) gura ga u prvoligaški klub, no nešto se u njemu opire: Vojnovićev film je najzanimljiviji upravo po tome što to “nešto” ne eksplicira.
U odnosu na prvijenac “Piran-Pirano”, koji je imao vrlina, ali i mana, “Čefuri, raus!” puno je superiornije ostvarenje, Vojnović ambicioznije koncipira scene, bolje radi s glumcima, a odlična je i završnica, u kojoj Marko uz pomoć jednog koša shvaća razliku Bosne i Slovenije. Ipak, usporedbe s “Metastazama” opet se nameću.
Oba su filma napravljena po romanima (Vojnović je autor svog predloška), zatim su po njima nastale kazališne predstave, međutim, naš je film puno žešći. Vojnoviću, naime, još nedostaje vještina dosljednog zavrtanja dramskih šarafa, a tu je i još jedna okolnost: u odnosu na Sopot ili Prečko, Fužine izgledaju kao naselje s razglednica.