Petog lipnja godine 1967. izraelska je vojska prešla egipatsku granicu na Sinaju i napala tadašnji Egipat, koji se pod Naserovim vodstvom još zvao Ujedinjena arapska republika (UAR). Napadom koji su Arapi smatrali agresijom, a Izraelci nužnom preventivnom akcijom - otpočeo je šestodnevni rat, najkraći, ali po dugosežnim posljedicama najgorči od brojnih bliskoistočnih ratova. U samo šest dana izraelska je vojska zbrisala i ponizila udružene vojske triju arapskih država - Egipta, Jordana i Sirije. Izraelci su okupirali Sinaj, pojas Gaze, Golansku visoravan i Zapadnu obalu koju dobrim dijelom kontroliraju i danas. Prvi put u povijesti Izraelci su se domogli svog svetog grada Jeruzalema koji kontroliraju do današnjeg dana.
Rat je trajao samo šest dana i završio potpunim, bolnim poniženjem za arapski svijet te osjećanjem trijumfalističke superiornosti u Izraelu. Kratkoročne i dugoročne posljedice tog rata gotovo da se ne mogu precijeniti. Neki od novoosvojenih teritorija ostat će okupirani desetljećima. Stotine tisuća Palestinaca s okupiranih područja završit će u progonstvu koje će se protegnuti na nekoliko generacija - a upravo to iskustvo višegeneracijskog “života u šatoru” negativno je iskustvo koje današnje bliskoistočne izbjeglice potiče da se s nesalomljivim fanatizmom nastoje domoći Europe.
Val antisemitizma
Brojni Židovi izgnani su iz arapskih zemalja. Sovjetski blok zahvatio je val antisemitizma. Sueski kanal bio je nakon rata osam godina zatvoren, a posredni profiter te situacija bila je i hrvatska brodograđevna industrija koja je u velikim količinama isporučivala megatankere namijenjene dugom transportu nafte oko Afrike. Sva zaraćena društva - arapska i izraelska - nakon rata su postala mnogo gora. Opće je mišljenje historiografije da je “nakon šestodnevnog rata svanuo sedmi dan”, a tog sedmog dana arapska su društva prestala vjerovati u vrijednosti modernizacije, sekularizma i Zapada. Bez šestodnevnog rata ne može se razumjeti kako su društva u kojima su vladali sekularni (ne nužno demokratski) socijalisti i u kojima je muslimanska većina glasovala za kršćanske lidere postala plijen vahabita, islamskih radikala i vjerskih sektaških milicija. S druge strane, u izraelsko je društvo ušlo nezdravo osjećanje trijumfalizma. Šestodnevni se rat opisivao biblijskim prispodobama šestodnevnog stvaranja svijeta i pobjede Davida nad Golijatom, novine su pisale o “Mesiji koji na tenku ulazi u Jeruzalem”, a vojni rabin Shlomo Goren 10. lipnja 1967. najozbiljnije je sugerirao generalu Uziju Narkisu da - dok je na vrijeme - raznese u zrak jeruzalemsku džamiju Al Aqsu.
Tog lipnja 1967., dok Izraelom još tutnji trijumfalistička euforija, jedan nakladnik i povjesničar pod imenom Avraham Shapira otpočeo je antropološki projekt: otpočeo je magnetofonom snimati svjedočenja više stotina izraelskih vojnika koji su se upravo vratili iz rata. Projekt je tehnički realizirao uz pomoć šestorice mladih diplomanata ili studenata od kojih je jedan tada imao 28 godina i netom se vratio iz rata na Sinaju. Kasnije će postati svjetski slavan, a ime mu je bilo Amos Oz.
Iz magnetofonskih je svjedočenja - međutim - najednom počela izlaziti jedna sasvim druga slika, slika tako temeljno oprečna trijumfalnom samozadovoljstvu okoline. S magnetofonskih su vrpci curile traume, užas, grizodušje, PTSP. Vojnici su pripovijedali o ratnim zločinima kojima su svjedočili, o dojmu koji su na njih ostavile patnje prognanih Palestinaca, o mrtvim tijelima, o gađenju koje su osjećali u susretu s trijumfalizmom kući. Shapira je izbacio najprovokativnija svjedočenja, uklonio svaki spomen zločina i razblaženi transkript nekih monologa objavio kao dokumentarnu knjigu pod naslovom “Sedmi dan”. Knjiga je postala bestseler, ali i izazvala ljutnju dijela medija i politike koji su Shapirov tim optuživali kao plačipičke koje se “ispričavaju zbog pobjede”. Vojna cenzura nije časila časom. Zabranila je magnetofonske vrpce zbog odavanja vojnih tajni. Svjedočenja su ostala pod cenzurom gotovo pola stoljeća.
Mladi par
I ostala bi tako, da nije bilo mladog para izraelskih filmaša, redateljice Mor Loushy i producenta/montažera Daniela Sivana. Oni su nakon dugog nagovaranja naveli Shapira da im ustupi trake i načinili na temelju njih jedan od najmoćnijih, najpotresnijih i najpoučnijih političkih dokumentaraca koje sam gledao u životu. Dokumentarac o kojem je riječ zove se “Cenzurirani glasovi”, a od ovog tjedna je krenuo u hrvatsku distribuciju u KIC-ovu Dokukinu u Zagrebu.
U filmu Mor Loushy nema “talking headsa”, analitičara, povjesničara, naratora. Tijekom filma slušamo vrpce davnih svjedočenja zatvorenih u Shapirine vrpce kao u vremensku sondu. Loushy te glasove pokriva najvećim dijelom arhivskim videomaterijalom, pri čemu su zvuk i slika najčešće u oštroj opreci: dok s vrpci čujemo rezignaciju, moralno zdvajanje i gorku samoću, slika prikazuje radost i kolektivističku euforiju. Loushy potom svjedočenja s vrpci pušta ljudima koji su tada govorili, a koji su danas stari, sjedokosi Izraelci, ljudi koji su klasno, politički i karakterno nerijetko jako drukčiji od samih sebe kao mladića. Jedan od onih koji slušaju svoj davni glas je - dakako - i Amos Oz.
Reakcije veterana
Svjedočenja s vrpci su očekivano strašna. Vojnici govore o mrtvima, ubijanju, paležu, egzodusu. Među njima ima onih koji su kao djeca prošli holokaust i koji u prizorima deportiranih Arapa vide deja vu onog što su pretrpjeli sami. Amos Oz svjedoči o tome da je prvi put na Sinaju vidio mrtvo tijelo Egipćanina i bio tako užasnut da je mislio da nikad u životu više neće jesti i piti. Sedam sati kasnije, jeo je konzervu, pio iz čuturice i slušao pop-muziku s radija okružen desetinama mrtvih. U samo sedam sati - pamti Oz - postao je sasvim drugi čovjek, okorjelo svikao na sve.
Zanimljive su i reakcije sada ostarjelih veterana na svoje bivše ispovijedi. Neki su blokirali i potisnuli sjećanja. Neki briznu u plač. Neki su se politički promijenili: jedan od njih sada je postao kruti nacionalist pa osuđuje mladog sebe kao odveć mekanog i odveć sućutnog. Postoji - međutim - nešto što im je gotovo svima zajedničko: gotovo svi su osjećali takoreći fiziološko gađenje prema jeftinom trijumfalizmu, pompoznoj ozarenosti i arogantnom osjećanju nadmoći koje je obuzelo Izrael. Narod za koji se podsmješljivo kazivalo da se ne zna oprijeti, da ne zna uzvratiti i da krotko trpi da ga se kinji, sada je uzvratio, sada je postao agresivan. U cijelom društvu to izaziva zluradi ushit. No, oni koji su bili akteri tog obraćenja prema njemu osjećaju samo gnušanje. Kao da cenzurirani glasovi s vrpci Mor Loushy potvrđuju pametnu uzrečicu kneza Wellingtona da je po čovjeka samo jedna stvar gora nego veliki poraz: a to je velika pobjeda.
I to je točka na kojoj “Cenzurirani glasovi” prestaje biti samo film o Izraelu 1967. i postaje (i) film u kojem prepoznajemo Hrvatsku. Jer, i mi smo društvo koje je nastalo na pobjedi, pobjedi koju smo doživljavali kao davidovsku, jer je rival bio veći, naizgled moćniji. Ta pobjeda, kao i ona izraelska, imala je posljedice koje su negdje između tragično nesretnih i sramnih: ubojstva, palež, Grubori, Varivode, traktorski egzodus. I u Hrvatskoj 1995. pobjeda je izazvala isto ono dominantno osjećanje o kojem svjedoči Amos Oz - osjećanje olakšanja zato što budućnost zajednice naprosto više nije upitna. No, kod iole senzibilnih ljudi to je osjećanje olakšanja bilo pomiješano s grizodušjem zbog zlodjela i etničkog čišćenja te s osjećanjem stida zbog prostačkog, ružnog trijumfalizma koji je uslijedio.
Daleka zemlja
“Cenzurirane glasove” gledao sam u lipnju u splitskom kinu Zlatna vrata na Festivalu mediteranskog filma. Sjedio sam u malom kinu na katu gotičke palače u Getu i osjećao se kao da me oprljila struja. Jer, upravo onaj koktel emocija koji i sam pamtim iz kolovoza 1995. najednom me zapljusnuo s ekrana - bio je navlas isti, samo što glasovi nisu bili hrvatski, arhivski prizori nisu prikazivali dalmatinske masline i rogač, nego one palestinske. Moje sjećanje i moje osjećanje slušao sam zabilježeno na magnetofonske vrpce u jednoj dalekoj zemlji i dalekoj epohi. Pred sobom sam gledao davne, mlade glasove ljudi koji upravo otkrivaju ironiju povijesti. Otkrivaju da su pobijedili. Ali, da je i njih i njihovo društvo ta pobjeda pretvorila u lošije ljude nego što su bili.
“Cenzurirani glasovi” u hrvatska kina stižu u pravom času, upravo u trenutku kad se pred nama zbiva opća crnojizacija društva, a trijumfalistička larma kolovoza ‘95. pokušava se nametnuti kao obvezujuće osjećanje, zaglavni kamen zajednice. Film Mor Loushy ledena je pljuska takvoj ideologiji. To je film koji podsjeća koliko je Wellington bio u pravu. I kako doličan čovjek prema bilo kakvoj pobjedi smije imati samo jedan pogled. A to je onaj suzdržanog zgražanja.