Pod ruku s Quentinom Tarantinom, Robert Rodriguez spada u onu skupinu režisera koji su sredinom 90-ih “legalizirali” postmodernu u Hollywoodu. Za cijeli jedan naraštaj, supkultura je postala glavni proteinski izvor kojim se filmska industrija hrani, a veliki i skupi filmovi na čelu su ponosno nosili utjecaje iz stripa, mange, anime, hongkonškog, eksploatacijskog i grindhouse filma.
Čedo takve studijske postmoderne bio je i “Sin City” (2005), crno-bijeli, stilizirano neo-noir koji je Robert Rodriguez naslovio i temeljio na istoimenom stripovskom serijalu klasika stripa Franka Millera. Miller je i inače jako utjecao na film (ponajprije i najvažnije - bitno oblikujući Burtonovog “Batmana” iz 1989.), no Robert Rodriguez bio je prvi koji je strip-autoru doista dao primjereni status. Rodriguez je vjerno ekranizirao Millerov predložak, Millera je potpisao kao scenarista i koautora, no možda je važnije to da je film sa svojim crno-bijelom vizualizacijom, smjesom igranog i animiranog te cijelom konstrukcijom fikcionalnog svijeta bio lojalna posveta Milleru. Za razliku od Tarantina koji se u supkulturi ponaša kao kupac u samoposluzi, Rodriguez se ponio kao kolekcionar koji kupljeno stavlja u počasnu vitrinu. “Sin City” je doživio i kritički i komercijalni uspjeh. Unatoč tome, do nastavka serijala čekalo se dugih osam godina, tijekom kojih je Rodriguez razvijao vlastiti teen serijal “Spy Kids”, te otpočeo zabavnu, trivijalnu akcijsku franšizu “Machete”. A kad se ovog ljeta nakon osam godina u kinima pojavio “Sin City 2”, dogodio se antiklimaks. Stara fanovska baza se raspršila, film je financijski potpuno propao, a kritike su bile uglavnom suzdržane, ako ne i pakosne. Iskreno - teško je shvatiti zašto. Jer, “Sin City 2” je komad stilski elegantne i politički inteligentne trivijale.
Baziran na jednoj otisnutoj Millerovoj priči, te dvije izvorno napisane za film, “Sin City: A Dame Tio Kill For” je - kao i prethodnik - dramski mozaik s nekoliko umreženih zapleta. Jedan prati Johnnyja ( Joseph Gordon Levitt), mladog kockara koji na kockarskom stolu ponizi moćnog senatora (Powers Boothe) čime na sebe navuče njegovu odmazdu. Drugi prati Dwighta ( Josh Brolin), čovjeka kojeg fatalna bivša draga ( Eva Green) lažima izmanipulira da ubije njenog bogatog muža. Treći prati plesačicu Nancy ( Jessica Alba) koje se senatoru kani osvetiti za ubojstvo. Sve tri priče poput armature povezuje Marv ( Mickey Rourke), ulična protuha koja u “hard-boiled” maniri naracijom u prvom licu uvezuje film i na koncu sudjeluje u akcijskom raspletu. Sve se to - dakako - događa u fikcionalnom Sin Cityju, čijim centrom vlada naoružani ceh prostitutki kojim šefuje Rosario Dawson.
Dominantna i daleko najbolja priča filma je ona središnja s Evom Green kao „famme fatale“, a upravo ta priča filmu daje i naslov, ali i izrazito noirovski pečat. Sve što slijedi nakon toga u nekoj mjeri jest antiklimaks, no takvo dramaturško vrludanje nije mana koja bi film rušila u cjelini. „Sin City“- uz ponešto mana- donosi ono što od njega očekujete. Vizualno, film je maštovit i izazovan, režijski je izveden besprijekorno, a politički nije bezazlen (Rodriguez voli u „pulp“ filmovima provocirati društvenu elitu). Dodajte tomu široki ansambl u kojem je među inim čak i Lady Gaga - i na koncu vam, zapravo, neće biti dosadno.