Znate za mikrodoziranje LSD-om i magičnim gljivama. U nedavna, dokona vremena, zabavljali smo se tekstovima o tome kako zaposlenici tehnoloških kompanija u Silicon Valleyju poboljšavaju svoju učinkovitost i kreativnost svakoga jutra čvaknuvši malo halucinogena po izboru. No, što se događa ako za poboljšanje svojih profesionalnih performansi posegnemo za nečim tako običnim kao što je - alkohol? Od te teze počinje danski film "Druk" (Još jedna runda) Thomasa Vinterberga, za ulogu u kojem je Mads Mikkelsen dobio europskog Oscara. U filmu pratimo skupinu srednjoškolskih profesora koji nakon jedne rođendanske večere ispunjene finom selekcijom vrhunskog alkohola i rasprave o tezi norveškog psihijatra Finna Skårderuda - koji je ustvrdio kako 0,5 promila alkohola u krvi čovjeka čini opuštenim i kreativnijim i da bi bilo dobro to neprestano održavati - pokušaju s time probati i na svome poslu.
Svi rade u gimnaziji u Kopenhagenu, a Mikkelsen glumi Martina, nezainteresiranog profesora povijesti - umoran je i nesretan i u svome braku i u učionici. Martin krene cugati prije posla, alkotestom provjeravajući razinu alkohola u krvi. Uskoro se tom eksperimentu pridruže i trojica njegovih kolega. Život vrlo brzo za ovu simpatičnu četvorku postane uzbudljiviji, kreativniji, zabavniji - svima je bolje, i njima i njihovoj okolini. Sve dok, naravno, kola ne krenu nizbrdo, a njihovo se mikrodoziranje otme kontroli i pretvori u pijančevanje i alkoholizam.
Thomas Vinterberg danski je redatelj koji je s Larsom von Trierom osnivač Dogme 95. Nijedan od njegovih filmova - "Proslava", "Lov", "Daleko od razuzdane gomile" - nije imao niti izbliza tako bombastičan odjek kao Trierovi filmovi. No, "Još jedna runda" film je posebne emocionalne težine i takvog katarzičnog finala da ne čudi da je bio na vrhu mnogih lista najboljih filmova 2020. godine. Jedan od razloga za takvu emocionalnu nabijenost leži u činjenici što je na samom početku snimanja Vinterbergu tragično stradala 19-godišnja kći Ida, koja je trebala i glumiti u filmu - Martinovu kćer. Snimanje filma je već počelo kada je Vinterbergu njegova bivša žena javila da su na autocesti u Francuskoj ona i Ida imale prometnu nesreću. Snimanje je prekinuto, no nakon nekoliko mjeseci i uz veliku podršku ekipe 51-godišnji režiser se vratio poslu.
Svi pijani profesori fantastični su u filmu, no priču nosi briljantan Mikkelsen. U jednom od intervjua u povodu filma glavni glumac je pojasnio kako su na setu uvijek bili trijezni te da su "eksperimentirali" s alkoholom pripremajući se za film. Na polovici filma profesor Martin ponudi svojim napokon zainteresiranim učenicima neobičnu anketu. Za koga bi na izborima glasali - za napola paraliziranog tipa koji se oko politike konzultira s astrolozima, vara svoju ženu i svaki dan popije previše martinija, za pretilog starca koji je do sada već tri puta izgubio na izborima, nemoguć je za suradnju, a prije nego što legne u krevet popije nevjerojatnu količinu šampanjca, konjaka i porta plus dvije pilule za spavanje, ili pak za ratnog heroja koji poštuje žene, ne puši i tek u rijetkim prilikama popije pivo. Učenici se, naravno, odluče za trećeg koji je - pogađate - Hitler, a ono dvoje nemogućih tipova su Roosevelt i Churchill.
Slavi li Vinterberg svojim filmom jedan gadan porok? I da i ne. Ne zamara nas nepotrebnim moraliziranjem već pokazuje sve ushite, ali i duboke mrakove (prekomjerne) konzumacije alkohola. Sam kraj filma je doista epohalan i neću vam ga spojlati - samo ću reći da Mikkelsen pleše bolje od Christophera Walkena, a neki dobri poznavatelji umjetnosti finale uspoređuju i s Yvesom Kleinom i njegovim "Skokom u prazninu" iz 1960. godine. Ako ste u potrazi za katarzom, pogledajte "Još jednu rundu". Uz bocu pjenušca, barem u mom slučaju.