Mila Turajlić – pamtimo je po kompilacijskom dokumentarnom filmu "Cinema Komunisto", svojevrsnoj povijesti jugoslavenske kinematografije kroz njezine filmove i institucije, te obiteljskom dokumentarcu "Druga strana svega", dobitniku Grand prixa na nizozemskom IDFA, najvažnijem svjetskom festivalu dokumentaraca, upoznala je Stevena Labudovića, filmaša kojeg su s razlogom prozvali "Titov snimatelj", 2014. na festivalu angažiranog filma u Alžiru. Njoj je bilo pomalo čudno s kakvom su pompom domaćini dočekali postarijeg Beograđanina, no iskoristila je priliku da se upoznaju i postupno je shvatila koliko je to dragocjena ličnost. Rođen je 1926. u Beranima u Crnoj Gori, otac mu je bio knjižar i mogao si je priuštiti da sinu pokloni fotoaparat dok mu još nije bilo deset godina, nova "igračka" odredila je njegovu sudbinu, još kao maloljetan sudjelovao je u Narodnooslobodilačkom ratu, poslije je završio višu filmsku školu i zaposlio se u Zastava-filmu, postupno napredujući do direktora fotografije u "Filmskim novostima", kasnije i urednika, žurnalu koji se formalno prestao proizvoditi 1989., ali ste ga već početkom osamdesetih – bar kad su hrvatska kina u pitanju – rijetko mogli vidjeti.
"Putovi mira"
Od 1954. jugoslavenski predsjednik počeo je svoje "Putove mira" na brodu "Galeb" i odredio da ga posvuda prate dva snimatelja, Labudović i Dragan Mitrović. Kretao se po Aziji i Africi, zemljama koje će kasnije postati kičma pokreta nesvrstanih, a 1959. sastao se sa alžirskim vođama, koji su već pet godina ratovali protiv francuske vojske, budući da ih je Francuska držala svojom kolonijom. Tito je smatrao da im nedostaje efikasna propaganda njihove oslobodilačke borbe, svjesni da im je većina stanovništva nepismena, sami Alžirci pokrenuli su radio Glas slobodnog Alžira, a jugoslavenski predsjednik obećao im je poslati iskusnog snimatelja. Bio je to Labudović, tada je imao 32 godine, bio je stariji od većine alžirskih boraca, a kad se njegove snimke usporede s francuskim žurnalima, bilo je očito da su potonji profesionalnije napravljeni, ali lažnog sadržaja: alžirski narod je navodno bio uz Francuze, što nije imalo veze sa stvarnošću. Labudović je zahtijevao da se prema njemu odnose kao i prema svim drugim alžirskim borcima, što je tamošnjim vojnim zapovjednicima bilo čudno: nisu mogli shvatiti da je on već prošao jedan rat koji je u nekim aspektima bio teži od ovog alžirskog. Dali su mu nož kao ratnu opremu, pušku nije mogao zadužiti jer je imao kameru, ali se za svaki slučaj poslužio jednim partizanskim trikom, u džepu je nosio bombu, tako da – ukoliko nema druge – pogine zajedno sa svojim neprijateljem.
Godine u Alžiru
Vrlo brzo stekao je veliki ugled među borcima, nije samo snimao nego i fotografirao, zato su vrlo rano napravili izložbu njegovih radova, a inserte iz njegovih snimaka gledali smo, između ostalog, u nas u Jugoslaviji, na Kubi, u Istočnoj Njemačkoj i tko zna gdje sve ne. Zanosio se mišlju da napravi cjelovečernji film o alžirskom ratu, ali to se nije ostvarilo. Labudović je tamo proveo tri i pol godine, no kad se u Beogradu 1961. pripremala prva konferencija nesvrstanih, svojevrsni odgovor na pritisak velikih sila, morao je natrag u domovinu, jer je tako tražio Tito.
Mentorove upute
S Milom se jako sprijateljio i ona je o njemu napravila dva filma, "Dosje Labudović: Nesvrstani" koji je na programu danas u utorak, dok je sutra u srijedu drugi dio diptiha, "Dosje Labudović: Ciné Guerillas", kojem će prisustvovati i redateljica i razgovarati s publikom. Prvi film bavi se samo poznatom konferencijom, ne propitkuje zemlje sudionice, od kojih su neke tek prolazile teške povijesne tegobe, a lideri su im nešto kasnije svrgnuti.
U radu na ta dva filma Mila Turajlić se zbližila i s njegovom obitelji, Labudović joj je postao neka vrsta mentora, volio ju je ispravljati kako drži kameru i čisti li njezine leće kako spada. Legendarni snimatelj umro je 25. studenog 2017., a njegovu smrt obilježili su u Alžiru s dužnim poštovanjem.