Može li film o muškarcu koji odluči promijeniti spol imati uspjeha u kinima? Čini se da može. “Dankinja” je dosad u svjetskim kinima zaradila bar 35 milijuna dolara bruto, koštala je samo 15 milijuna, a distribucija će trajati još bar mjesec-dva, jer su tu četiri nominacije za Oscara ( Eddie Redmayne za glavnu mušku ulogu, Alicia Vikander za sporednu žensku, Eve Stewart i Michael Standish za zbilja fantastičnu scenografiju, a Paco Delgado za kostimografiju), no bilo je i dosta publiciteta oko zabrane u nekoliko zemalja Srednjeg istoka. U nas je film vidjelo već preko pet tisuća gledatelja, što je respektabilna brojka za ovakvu vrstu ostvarenja.
“Dankinja” je snimljena po bestseleru Davida Ebershoffa iz 2000., romanu koji je pokazao kako treba pristupati takvim temama da bi se postigao međunarodni odjek. Junak romana, danski slikar pejzažist Einar Wegener koji postaje žena po imenu Lili Elbe i odriče se dotadašnje karijere, autentična je ličnost, kao i njegova supruga Gerda Wegener (rođena Gottlieb), također slikarica.
Einar je jedan od prvih koji se odlučio na promjenu spola (možda ne baš prvi kao što film i knjiga oglašavaju), a štošta je promijenjeno u prilagodbi njegove biografije već u samom romanu. Nije on umro nakon druge operacije, kada su mu presadili vaginu, bila je to već peta po redu, a smrt je nastupila jer lijekovi za odbacivanje transplantiranih organa tada još nisu bili na zadovoljavajućoj razini. Također, njegova supruga, koja je zapravo probudila žensku stranu u njemu, jer ga je nagovorila da joj pozira kao model, rastala se od njega nakon što im je brak poništen (Einar je dobio uredne dokumente za svoj novi identitet), a prešućena je i činjenica da je imala lezbijskih veza.
Film (kao i knjiga) pozicioniran je kao melodrama o velikoj bračnoj ljubavi, koja nadilazi i takve neobične okolnosti da muž postaje žena a supruzi nema druge nego da joj bude prijateljica. U prvoj polovici radnje je to prilično intrigantno, kao u nekom hororu Einar i Gerda zamjećuju da se među njima pojavila treća osoba po imenu Lili, isprva se čini da je ona fiktivna kreacija, međutim, baš i nije tako. Einar se sve manje sjeća svoga identiteta kad postane Lili, pa naposljetku donosi najpošteniju odluku, mora postati žena jer mu tako priroda nalaže. Tu i tamo naslutite teme iz Hitchcockova “Psiha”, no Tom Hooper je previše obziran (a možda i proračunat) redatelj da bi se u tako nešto upustio.
Film izgleda nestvarno lijepo, fotografija Dannyja Cohena (snimio je, ali puno realističnije, “Sobu” L. Abrahamsona, koja je za razliku od “Dankinje” izborila nominaciju za Oscara za najbolji film) povremeno je na rubu kiča, kada se protagonisti nađu u Parizu secesijski interijeri i eksterijeri gotovo potisnu priču, no tako je to kod Hoopera: i u svom najvećem uspjehu “Kraljev govor” zbog ukupnog dojma zanemarivao je pravu dramu, a “Jadnici” su povremeno bili neprohodni zbog robovanja vizualnom i glazbenom prosedeu. “Dankinja” je ipak zanimljivo ostvarenje, ponajviše zbog fascinantne interpretacije Eddiea Redmaynea (nema veze što nisu našli transrodnu osobu za tu ulogu, kao što se prigovara). Britanski glumac neće dobiti Oscara jer je njime već nagrađen lani (za “Teoriju svega”), ali da nema te okolnosti, pozlaćeni kipić bio bi njegov.