Tijekom berlinskog vikenda prikazana su četiri filma iz glavne, natjecateljske konkurencije. Onaj među njima koji je pobrao najviše ovacija je domaći film “Kreuzweg” (Križni put) bavarskog režisera Dietricha Brüggemanna. “Kreuzweg” je priča o tinejdžerki koju odgajaju u vrlo strogoj starokatoličkoj obitelji. Misa se sluša na latinskom, od mladih se očekuje stroga askeza, a na popisu sotonskih grijeha nalaze se i čokoladne table, soul i gospel. Mlada Maria ( Lea Von Acken) vjeruje da će njen četverogodišnji brat čudesno progovoriti ako se ona žrtvuje izglađivanjem. Sve to vrijeme, Maria je izložena mentalnom zlostavljanju prijeke majke.
Rigidni katolicizam
Riječ je - ukratko - o još jednom obračunu s rigidnim katolicizmom kakvih smo dosta gledali u bavarskom i austrijskom filmu ( Seidl, H.C. Schmidt…), no Brüggemannov stilski pristup i sam je primjer “askeze”. Film se - naime - sastoji od 14 scena nazvanih po 14 postaja Križnog puta, a svaka od njih se sastoji od jednog - često statično komponiranog - kadra.
Srećom, Brüggemannov rigidni koncept nije pojeo likove i emociju, a film ima i neočekivanu crtu crnog humora.
Uz “Križni put” konkurencija je donijela triler “Dva čovjeka u gradu” francusko-alžirskog režisera Rachida Bouchareba, biografski film o Friedrichu Schilleru “Voljene sestre” Nijemca Dominika Grafa te “Povijest straha”, film argentinskog debitanta Benjamina Naishtata.
Od ta tri filma, najviše pažnje zaslužuje posljednji. “Historia del miedo” kronika je jedne zatvorene, nadzirane “gated community” u Buenos Airesu, gdje Naishtat kroz niz eskalirajućih vinjeta prikazuje strah buržujskih stanara od vanjskog svijeta.
Alegorija klasa
U latinoameričkim filmovima “gated community” često se koriste kao alegorija klasnog društva, za što je primjer odličan meksički triler “Zona” Rodriga Plaa.
Naishtat se bavi sličnom temom, ali ne kroz žanr, nego kroz niz apsurdnih situacija koje malo podsjećaju na novi grčki val.